Champs-Elysees

Na putu doma pitam muža dal' mu je sjela plaća, a on „ovaj, da, ne znam kak' da ti to kažem…smanjili su mi dozvoljeni minus, pogle koliko mi je ostalo“ Pogledam listić i padne mi mrak na oči,jer je ostalo taman za režije, a do 1. kad mu sjeda druga lova treba nekako preživjeti. O grijehu na Diners koji također stiže na naplatu početkom idućeg mjeseca da ne pričam. A moja je plaća već otišla na Master i neke druge troškove. Da, da, živimo preko svojih mogućnosti, ja se nekako kontroliram al' on je elementarna nepogoda kad su financije u pitanju. Stalno mora kupovati nešto što nam baš ne treba u tom trenutku al' on si baš to „oduvijek želi“, a ja bih npr pričekala 15 dana kad znam da mi ulazi u drugo obračunsko razdoblje. Ne kažem da sam ja savršena i racionalna, daleko od toga, znam se i ja zaigrati , znala sam premetati iz šupljeg u prazno ali si nikad nisam dopustila da zaglibim do te mjere da me netko drugi mora vaditi.
Pokazao je priličnu dozu grižnje savjesti pa se nisam ljutila i sasula mu sve što ga ide, a i kakve koristi od toga da mu nabrajam što je do toga dovelo i kako je on totalno neracionalan i ovakav i onakav. Idemo riješiti problem odnosno vidjeti kako ćemo se izvući.
Naravno, o tome se nije moglo odmah razgovarati nego je on pobjegao u trosatni popodnevni san (to je njegov način bijega od problema), a ja sam se utješila na svoj način – totalno nepotrebna količina kruha, majoneze, putra, pekmeza…u 9 navečer.
Tek oko pola 10 smo sjeli i popričali…