CHABLIS

Svakog jutra prvo začujem zvonjavu budilice, a potom gunđanje ozbiljnog glasa. I tako iz dana u dan. I neka samo netko kaže da je to lako trpjeti! Kako da mi dan bude vedar i veseo kao što kažu da priliči mojoj dobi kad mi ga pokvare već od ranog jutra. Kad je nastava poslije podne sat zvoni oko 9. Da mene pitate to je prerano, no mama inzistira da ustanem i prihvatim se posla. To su neke njene ideje! Obično tresnem sat tako da se preokrene na stolu pored kreveta i okrenem se na drugu stranu. Promeškoljim se i baš kad mi u glavi bude nešto nalik na polusan, neke pastelne boje, a tijelo mi preplavi val ugodne topline, s vrata se začuje mamino zanovijetanje „Diži tu guzicu iz kreveta, sunce je već visoko na nebu!“ Kao da sam ja lovac na sunce pa s obzirom na moju visinu moram ustati što ranije da ga dohvatim. Potpuno suprotno, meni je četrnaest godina i više volim kad sunce zalazi. Volim sumrak i druženje u parkiću. Ali mama to ne kuži. Ona još uvijek živi u uvjerenju da trebam ustati rano i s kanticom i lopaticom otići u pješčanik dok ultravioletno zračenje još nije prejako. A vezano uz ultravioletno ja jedino razmišljam kako bih kosu obojila u ljubičasto, a da pritom mamu ne zadesi kap! Ja nju nikako ne kužim! Davna su to bila vremena kad sam ustajala u 6, a i onda, nekako mi se čini, nije bila zadovoljna. Stalno je govorila „Hajde zlato, spavaj još malo, rano je. Evo, dušo, mama da pusu, evo mede, zagrli ga, spavaj, spavaj.“
Mogu li uopće mladi i stari naći neki zajednički jezik? Svi kažu pubertet je teško razdoblje i za djecu i za roditelje. Ma dajte! Ja bih lako sama sa sobom, ali roditelji uvijek kompliciraju. Oni zapravo ne znaju što žele, za razliku od mene koja to znam. Ja kad nešto hoću onda to svima dam do znanja, prvo nježno i tiho, ali ako ne ide, ako ne shvaćaju onda znam i viknuti i derati se i tresnuti vratima. Dobro, slažem se da to nije uvijek baš najugodnije za vidjeti i za čuti, nekad i susjedi vrte glavom i kolutaju očima, ali kad bi odrasli bili razumniji ni ja ne bih morala ulagati toliko energije da im neke stvari dokažem. Moram reći da su susjedi neka druga priča. To je svijet za sebe. Oni poprijeko gledaju moje starce, a starci zapravo s mojim ponašanjem nemaju ništa. Apsolutno ništa! To odgovorno tvrdim. Pa to bi i slijepi vidjeli! Mama kaže stišaj glazbu, ja odvrnem još jače jer glazba koju ja slušam se ne može slušati tiho, pa nije to uspavanka! Prošla su vremena uspavanki. Tata kaže skini klompe dok hodaš po stanu, a ja baš neću, volim taj zvuk drva po keramičkim pločicama, prava simfonija za moje uši. A to si ne želim uskratiti jer pročitala sam da djetetu treba osigurati pravilan razvoj, da ih treba podupirati u njihovim stremljenjima, da im treba čak omogućiti da budu buntovni. Čitala sam da nije dobro nasilje i s tim se slažem. U potpunosti. Nikad nikoga nisam udarila, pa čak ni Srećka kad mi je pekmezom zamrljao bilježnicu iz biologije. Možda i bih, jer sam bila jako ljuta, ali Srećko ima toliku masu da bi ga se i liječnici prestrašili i sa strahom mu predložili neku dijetu, mislim da bi to radije prepustili njegovim roditeljima.
No, da se vratim na to jutarnje buđenje. Glas moje mame nakon nekog vremena poprimi razmjere sirene za označavanje elementarne nepogode pa ipak ustanem. Uputim se u kupaonicu gdje se zadržim onoliko vremena koliko ja smatram da je potrebno, no to opet odudara od mišljenja mojih ukućana. Kako to da baš u to vrijeme i oni imaju neke potrebe. Baka mora natapirati kosu jer ide u dućan (ljudi, kad ste čuli da bake tapiraju kosu? Pa to danas rade samo pankeri. Još će netko pomisliti da mi je baka pankerica!), mama mora izvaditi rublje iz perilice jer se inače neće osušiti na vrijeme, sva sreća da tata radi prijepodne tako da s njim nemam problema, ali da je kojim slučajem kod kuće sigurno bi se baš u to vrijeme morao brijati. Onda slijedi tortura s doručkom. Moraš jesti, doručak je najvažniji obrok. Hajde pojedi kajganu, to je zdravo i hranjivo. A meni je želudac stisnut k'o suha šljiva. Moram se prvo opustiti uz glazbu, moju glazbu i doći k sebi, onda, narode, možemo razmišljati o klopi. Ionako je dobro znano da je najvažnija duhovna hrana, a to sigurno nije kajgana.
Da susjedstvo ne bi dobilo fraze koristim svoj mp3 player, gurnem slušalice u uši i ožeži! Tak nakon tog milozvučja moj krvotok prokola i ja sam sposobna za malo žešće aktivnosti. Sve bi bilo dobro da mami netko nije bacio bubu u uho pa mi sad stalno govori kako ću si tom bukom oštetiti bubnjić, a ja stvarno ne znam što ona hoće. Ako slušam glazbu na zvučnike kaže da će se od vibracija oštetiti kristalne čaše u vitrini, ako je slušam na sluške onda nadrapaju uši! A tek tata! U te rijetke petke kad je kod kuće kaže da mu se od moje trešteće glazbe tresu unutarnji organi. Baka je malo nagluha tako je s njom i najmanje problema, ona moju glazbu doživljava istim intenzitetom kao i nešto udaljeniji susjedi.
No, kao što rekoh, nakon glazbene uvertire spremna sam za rad. Da ne biste stekli potpuno krivi dojam o meni, moram vam reći da sjednem za svoj radni stol (da, da, moram priznati da još uvijek bez doručka!), pogledam raspored sati i krenem s pisanjem domaćih zadaća. Istina, nešto ostavim i za prepisat u školi pod odmorom, ali neću vam odavat sve tajne mog uspjeha. Onda mi baka donese čaj, jer jadna, ne može podnijeti da ništa ne jedem pa onda barem da popijem nešto toplo i zdravo. I tu se u meni probudi neko drugo dijete, toplina tog čaja slomi buntovnicu koju tako zdušno gradim i odgurnem sve knjige koje sam stavila pred sebe te odem u kuhinju pojesti doručak koji mi je pripremila baka. Njen topli pogled od mene napravi sasvim drugu osobu, a njene naborane i već pomalo drhturave ruke koje mi nose tanjur s doručkom u meni probude neko drugo dijete, ono kakvo sam bila prije pet-šest godina. Poljubim baku, obećam da ću doručkovati svakog jutra (iako se priča ponavlja, da to odmah razjasnimo, prvo pobuna protiv cijelog svijeta, a tek onda pristanak) i možda malo previše mljackajući, ali svakako s velikim zadovoljstvom, pojedem doručak.
Pitate se što tada. Da, da, ja sam jedna marljivica, ponovno sjednem za radni stol i napravim sve ono što mislim da treba, ponovim ono što smo radili dan prije u školi, naučim i nakon toga mi još uvijek ostane vremena za izgradnju moje buntovne tinejdžerske osobnosti.