SREĆODIJELO
Hodam blatnjavom cestom i razmišljam jesam li dobro odabrala zanimanje. Na istoku obrisi zore, pod mojim nogama tragovi noći i kiše koja je lila. U glavi pokušavam napraviti reda među vlastitim mislima. U jedan pretinac smjestiti vedre, u drugi tmurne, u treći promjenjive… Baš kako sortiramo i igračke na mom radnom mjestu. U jednu ladicu kocke, u drugu lutke, u treću bojice… Nije to tako jednostavno, misli iskaču iz pretinaca koje sam im namijenila i začas je u glavi opet kaos.
Jutra su prohladna, ali jako lijepa. Volim ustati u cik zore i punim plućima udisati buđenje dana. Upijam snagu jutarnjeg sunca još uvijek drhtureći od niske temperature. Radim u dječjem vrtiću i dan započinjem s mališanima koji se ostajući po prvi put u vrtiću teško odvajaju iz roditeljskog zagrljaja. Razumijem ih jer još uvijek pamtim moje prvo razdvajanje. Moja odluka da budem najbolja, najnježnija i najveselija teta čuvarica čekala je na svoje ostvarenje. No nije to tako jednostavno kako sam ja zamišljala u svojoj glavi.
Stvari su više-manje štimale. Nakon uobičajenog plača, cmizdrenja, a katkada i urlikanja prilikom njihovog prvog dolaska i odlaska roditelja djeca bi se uglavnom primirila i zabavila novim stvarima. Znalo je to potrajati dva-tri dana, a onda bi im vrtićka soba postala novi dom u kojem su se osjećali sigurno i voljeno. Vjerujem da je to dobrim dijelom zato što sam ih prigrlila kao da su moja rođena. Smišljala sam za njih razne igre, pripovijedala im razne priče koje sam naučila napamet, a nije bilo rijetko da sam ih i sama za njih izmišljala. Eh, te su imale najčudnije završetke. Ili bolje rečeno nisu imale prave završetke jer bi se svako toliko našla neka pametna glavica koja je priču prekrojila po svome.
***
Moju radnu idilu pomutio je mali Bobo. Uobičajene poteškoće na početku činilo se da prerastaju u trajne. Bobo se nije teško odvajao od roditelja, ali nikako, baš nikako nije prihvaćao drugu djecu pa čak ni mene, njegovu vrtićku tetu.
Bobo nije govorio. Bobo se nije smijao. Bobo nije plakao. A sve je to znao. Bobo je samo šutio, mrzovoljno gledao i nije se htio igrati. Iako su mu bile samo četiri i pol godine. Satima je sjedio na podu pored prozora i promatrao svijet izvan vrtića.
Dok su druga djeca crtala Bobo je samo držao olovku. Nije povukao ni jednu jedinu crtu na papiru. Kad bih ga posjela u svoje krilo promeškoljio bi se i skliznuo odakle sam ga uzela.
Djeca su se već navikla na čudnog dječaka. S početka su ga zapitkivala, pokušavala se s njime igrati, pokušavala mu podmetnuti kakvu smicalicu, a onda su jednostavno odustala. Ja nisam smjela, nisam mogla, a nisam ni željela odustati. On je bio moj Bobo koji ne govori, ali ja sam bila teta koja je i njegovom naizgled nezainteresiranom uhu pričala priče, koja ga je nagovarala da u pijesku s ostalima gradi kule koje će netko srušiti, koja ga je grlila iako se on uvijek izmigoljio iz zagrljaja.
Moram priznati da sam se znala rasplakati nad vlastitim trudom koji se činio sasvim jalov. Ali ta svježa jutra davala su mi snagu. Uvijek sam prva dolazila u vrtić, otvarala prozore naše sobe kako bi svježina jutra okupala dječje krevetiće i rumenilo zore prošaralo podove.
Bobo je dolazio među zadnjima jer njegovi roditelji su radili od devet. Dok bi on došao druga dječurlija već bi izašla kao pobjednici iz svojih dječjih bitki, neke od djevojčica već su se iz princeza pretvorile u doktorice za lutke.
***
I toga dana Bobo je došao u uobičajeno vrijeme. Poljubio je mamu i tatu i mahnuo im, a onda je ušao u sobu i sjeo na pod pored prozora. Pustila sam ga da šuti i gleda. Krenula sam prema ormariću da izvadim kolaž-papir i škarice. Tada je Bobo ustao i sjeo za stol s drugom djecom. Jedva sam prikrila iznenađenje, bojala sam se i disati, kamoli bilo što reći kako ne bih pokvarila čaroliju trenutka. Na svaki stolić sam stavila kolaž-papir i škarice za svako dijete.
¬ – Danas ćemo izrezivati komadiće papira i od njega napraviti sliku. Tko ne želi rezati škaricama može papir trgati prstićima.
– Što trebamo napraviti, kakvu sliku, tko će biti na slici? – ispitivala su djeca.
– Pročitat ću vam jednu priču, a vi ćete napraviti sliku onoga što vam se u priči najviše svidi.
Čitala sam ih priču o Palčiću. Onda su se vrijedne ručice uhvatile posla. Bobo je baratao škaricama kao i svi ostali. Kombinirao je boje, lijepio… Držala sam se podalje kako ga ne bih omela, tek sam se dvaput približila i lagano ga dotaknula za rame i rekla bravo. Osjećala sam se pomalo glupo, nisam znala kako se trebam ponašati. Čak sam postala suzdržana i prema drugoj djeci. Ne znam jesam li ih trebala više poticati, više hvaliti, više komentirati ili sam sve to u vlastitoj panici radila previše.
Sjela sam za svoj stol i gledala ih iz daljine.
Bobo je ustao i krenuo prema meni s papirom u ruci. Znam da je smiješno, ipak sam ja iskusna teta, ali srce mi je počelo tući. Disanje mi se ubrzalo. Sama sam sebi govorila mir, mir, sve je pod kontrolom.
– Evo, izvoli – rekao je Bobo i pružio mi papir. Tada sam po prvi put čula njegov glas.
– Hvala – izgovorila sam.
– Znaš, danas se baka vratila iz bolnice. Ozdravila je. Zato sam danas obukao moje srećodijelo da svi vide da sam sretan i da drugima dajem sreću.
Samo što se nisam onesvijestila! Bila sam istovremeno ganuta, iznenađena, uplašena zrelošću njegovog razmišljanja, snagom osjećaja koje je čuvao u sebi.
– Ma ti si danas podijelio toliko sreće koliko je Djed Mraz podijeli kroz cijelu zimu – snašla sam se. Ipak sam ja iskusna teta!
– A mogu li ja vidjeti tvoju sliku? – pitala sam.
– Možeš. To sam tebi napravio. Vidio sam te jučer u našoj ulici, pila si kavu. Ti sigurno voliš kavu, – rekao je Bobo i pružio mi kolaž šalice kave. Šalica je bila od zelenih, plavih i ljubičastih papirića, a iz nje se pušio smeđi krivudavi dim.
– Mmm, ovo je najmirisnija kava koju sam ikad dobila, – rekla sam i gurnula nos u sliku i duboko udahnula. Bila sam tako sretna da sam zaista osjetila miris kave. Bobo se smješkao i ugurao svoju malu guzu u moje krilo.
-Popij si kavu, samo pazi da je ne proliješ po mom srećodijelu, – rekao je.
-Ne brini. Srknula sam s papira pazeći da se ne opečem. A onda sam rekla miči guzicu, daj mi ruku, idemo pogledati što je napravio ostatak ekipe!
|
