CHABLIS

Totalno ne fer!
Mislim da se greška potkrala još u rodilištu. Otac je za mene donio odjeću koju je majka priredila prije poroda, ali babice su zeznule stvar. A možda nije babica svemu kriva, možda je samo sudbina odigrala svoju ulogu.
Kme. Kme. Kmeeee…
Majka je priredila malu bijelu kapicu od makoa i platnenu pamučnu benkicu obrubljenu decentnom čipkom, nekoliko gaza i tetra pelena, jastuk za novorođenče i bijelu heklanu dekicu. Otac je to ponio u rodilište da obuku njegovu malu princezu i da je tako skockanu donese kući.
Mali smotuljak koji mu je babica predala u ruke, a on njoj krišom gurnuo u džep nekoliko novčanica jer, zaboga, radi se o dobrom starom običaju, potpuno je zaokupio njegovu pažnju.
Majka je bila pribrana i odmah je zakriještala To nije ona, zamijenili ste je!, a babica je smireno pokazala narukvicu na mojoj maloj ručici i usporedila je s brojem na majčinoj te olako odmahnula uz riječi kako su žene nakon poroda smušene i da to ne treba uzeti za zlo niti se brinuti oko toga. Sve je to normalno. Ono što je majku zavelo bila je otrcana kapa na mojoj glavi, a kad smo došli doma i kad su me izvadili iz jastuka za novorođenčad koji su svi tada zvali jednostavno „ajmpidekl“ majci su potekle suze. Otac te suze nije mogao razumjeti. Pa živa je i zdrava, što cmizdriš radi jebene benkice, bile su njegove riječi u povišenom tonu koje je majka kasnije prepričavala kad god bi bila ljuta na njega i kad bi mu predbacivala stvari vezane uz moj odgoj. Babica je jednostavno zaboravila promijeniti benkicu i na meni je ostala jedna rasparana na leđima. To se ni ne vidi kad dijete ionako leži na leđima, što histeriziraš!? pretpostavljam da je bio nastavak očevog govora. Majka je u tome vidjela zlu sudbinu, nešto što me ne bi trebalo snaći u životu, a ona je to prepoznala dok sam imala samo nekoliko dana. Predodređena za neimaštinu, znala bi povremeno ponoviti. Ne zvuči baš sjajno.
Oskudica je ženskog roda. Ali ne bila ja žena ako neke stvari ne promijenim na bolje!
Osobno, u ranom djetinjstvu nisam baš vidjela da me ta poderana benkica sudbinski lišila nekih stvari, ali kad sad razmišljam ima nečega u tome! Učili su me da budem skromna. Skromnost, skromnost i samo skromnost. Moje prijateljice imale su na desetke lutaka, ja samo dvije. Nosile su odjeću iz inozemstva, neki šverc iz Trsta ili Graca, dok je moja odjeća bila sašivena kod kuće.
I sve je bilo dobro do puberteta. Kad su se hormoni počeli buditi, a tijelo bujati, postala sam sama sebi neprijatelj. Ni sa čime nisam bila zadovoljna, a stalno sam se gledala u ogledalo.
Bljak. Bljak. Bljak.
Muške oči gledaju drukčije. Muški mozak shvaća drugačije. U muškim očima ja sam bila poželjna djevojka. Ali tada to još nisam shvaćala.
Moje teške dojke stajale su prkosno i čvrsto ispod tanke bijele majice. Bradavice su često znale stršati dok su se kolobari samo nježno ocrtavali svojom tminom.
Divota. Divota. Divota. Ljepota. Ljepota. Ljepota. Krasota. Krasota. Krasota.
Mumljali su i uzdisali muškarci ili balavi dječarci.
Majka je i dalje bila opsjednuta time da me netko zacoprao navlačeći mi tu poderanu benkicu, mislila je da se nikada neću izvući iz siromaštva ili prosječnosti, vjerovala je da bi bilo najbolje za mene da posjetim nekog vrača ili barem gataru da skine s mene urok za koji je vjerovala da postoji.
Šic, šic, šic! Pljuc! Pljuc! Pljuc!
Srećom, u glavi sam uvijek imala više nego na tijelu. Shvatite to kako god želite. Odluka je odluka i sprovest ću je u djelo, ne bila ja žena, kako već rekoh.
Skinula sam teške veste ispletene maminom vještom rukom i zamijenila ih kratkim majicama koje su razotkrivale više nego pokrivale.
Gospođice, kako ste vi lijepi. – očarano.
Mala, ideš! – mladenački osupnuto.
Imaš vremena barem za kavu?! – beznadno molećivo.
Hoćeš li sa mnom na jedrenje? – bogataški prepotentno.
Uh, kak' bi' te ja, samo da znaš! – prostački iskreno.
Studirala sam ne nasjedajući na bračne ponude. Imam u glavi i više nego zrnce soli. Znala sam čaroliju tijela iskoristiti i na nekom ispitu, ali to i nije bilo toliko do mene koliko do profesora.
Odličan, kolegice. Odličan, kolegice. Odličan, kolegice.
A bilo je i onih mlađih, ali mudrijih koji bi mogli i štogod drugo, a ne samo sliniti nad mojim čarima.
Kolegice naučite bolje, vidimo se drugi put.
Bio je to mudar odgovor profesora koji nije htio riskirati mogućnost da završim studij, a da se još koji put ne sretnemo. Ono što sam vidjela u ogledalu kad bih se pogledala odgovaralo je mojim očekivanjima. Što je guzičica bila oskudnije pokrivena ponude su bile bogatije.
Vau! Vau! Vau!
Svi oni koji bi me ugledali rado bi mi se motali oko nogu i govorili umiljato i nestrpljivo mijau poput izluđenih mačaka u veljači. Imala sam dosta zanimljivih i perspektivnih tipova. Ipak, kako sam odlučila siromaštvo preokrenuti u bogatstvo još sam neko vrijeme oskudno pokrivala svoje tijelo, a udvarača je bilo sve više i više, ševe su padale poput suza svetog Lovre u kolovozu, ponuda za posao bilo je na bacanje.
Ah! Ah! Ah!
U mojoj glavi znanje se množilo, udruženo s iskustvom punilo je moj novčanik. Oskudna odjeća donijela mi je bogate poslodavce i dobre frajere, a majka je prestala ponavljati sudbonosne slutnje i vjeru u prokletstvo kojim sam bila obilježena na dan izlaska iz rodilišta.
Tada se pojavio on. Gospodin Sudbonosni. Gospodin Kockar. Kocku je vješto obrtao, sreća se lijepila za njega. A zalijepila sam se i ja. Pratila sam ga u kockarnicu, on mene u krevet.
Maco, još, još, ahhhh!
Nosio je modernu odjeću i nije imao zalizanu crnu kosu i tamne naočale. Nije nosio debeli zlatni lanac kakvim je mene obdario na početku naše veze. Bio je dobar i mio. Sasvim netipičan primjerak kockara. Vjerovala sam da mogu proniknuti duboko u njegovu dušu kao što je on uranjao duboko u moje tijelo. Pazio me i mazio. Izvodio na večere i romantična putovanja.
A onda se dogodilo nešto sasvim predvidljivo. Gospodin Kockar se malo previše zaigrao s gospođom Sudbinom. Te mu je ista iz čiste zloće, a možda i iz nekih drugih razloga, odlučila uskratiti dobitke. I sve to ne bi bilo tako strašno da joj se gospodin Kockar nije odlučio suprotstaviti. Nastavio je igrati i nizao je gubitke.
Ja o tome nisam znala ništa, jer baš tada me prestao voditi sa sobom pod izlikom da se mojem trudnom tijelu bolje kloniti dima i zagušljivog prostora. Držao me podalje od stresa. Srce od čovjeka.
Jednog sudbonosnog jutra krenula sam na posao i primijetila da u garaži nema mog auta. Gospodin Kockar ga je pretvorio u igru na sreću. Nekog drugog sudbonosnog jutra primijetila sam da mi je novčanik prazan.
Zar je moguće da se toliko srozao da mora kradimice posezati za mojim novcem?
Taj nedostatak stila odredio je kraj naše veze. Na mojim bankovnim računima ostalo je još poprilično ušteđevine. Logično, jer pouku nosim još od prvih dana života, sudba je stvar kleta. U rodilište sam išla sama. Ponijela sam najfiniju odjeću za svoje čedo. A prije nego li je stigao taksi za povratak doma provjerila sam što ima na sebi.

Okreni stranicu. Okreni stranicu. Okreni stranicu. Neprestano mi se ista misao okretala u glavi, dok moje mentalno biće, kao ni ono fizičko nije činilo ništa. Rano ustajanje, odlazak na posao, povratak, kuhanje, peglanje, spremanje, priprema za posao, tuširanje, spavanje, ustajanje, posao, povratak, kuhanje, peglanje, pregledavanje domaćih zadaća, igra s djecom, spavanje, ustajanje, posao, povratak, kuhanje, odlazak u trgovinu, plaćanje računa… Između toga prostačenje, psovke, svađe, prepucavanja, dječja vika, dječja šutnja, ženki krikovi, ženke suze, muška ruka, muk, mrak, a onda opet krevet, noć, ustajanje, putovanje, posao, povratak, kućanski poslovi…

Moje više ja govorilo je okreni stranicu, okreni je energično, okreni je bilo kako samo je okreni. Inercija je prevladala, kolotečina se nastavljala. Htjela sam ga skinuti s vrata, htjela sam djecu zaštititi od njegovih ispada, htjela sam, ali nisam imala petlje okrenuti novu stranicu. Onda sam se htjela ubiti i djecu ponijeti sa sobom u dubinu rijeke da ne pate uz očeve ispade i nedostatak majke koja nije znala gordo koračati ovim svijetom.

Smrt, što je to? Izlaz. Prijelaz iz patnje u smiraj. Ništa. Sve. Lice mi je bilo oslikano dubokim podočnjacima i natečenim usnama, kroz glavu su mi prolazile kolone misli, a nisam ih znala pravilno usmjeravati. Rojile su se, prelazile jedna preko druge poput crva koji samo znaju da moraju gmizati uokolo, ali ne znaju zašto.

Između posla i vlaka šetala sam oštrim zrakom koji se zabijao u nosnice ne bih li malo razbistrila misli, ne bi li se ti crvi malo smirili u nekom kutku glave i dopustili nekoj pozitivnoj i jednostavnoj misli da me udalji od gnjeva, podčinjenosti, mizerije i svih vrsta crnih scenarija kojima sam u zadnje vrijeme naginjala. Hladna rijeka tekla je mirno.

Gospodin suprug, moj gospodin mučitelj. Za našu djecu velika nepoznanica, unatoč zajedničkom stanovanju. Za sve ostale milo dijete, gospodin čovjek, poduzetnik. Njegova majka je za života govorila da me obožava do bola. A ja sam od tog njegovog bola imala modrice i po duši i po tijelu. One po tijelu bi prolazile za kakvih tjedan do dva, ali one druge su postojane poput olovnog vojnika iz dječje priče.

Eh, al' me taj volio! Kad bih išla na posao vozio bi me do vlaka, a onda bi me zvao svakih petnaestak minuta da provjeri je li sve u redu, ljeti imam li dovoljno zraka u kupeu ili umirem od vrućine, zimi nije li lokomotiva ostala zametena u snijegu. Kad sam odlazila u obližnji dućan po kruh i mlijeko nerijetko bi mi hrlio u susret, ne da mi pomogne nositi stvari nego da vidi nije li mi se štogod dogodilo putem. Bon od mobitela je redovito on kupovao i utipkavao broj, usput bi, naravno, provjerio s kim sam razgovarala i kome slala poruke. Sve to pod izlikom da mu je do mene toliko stalo da ne bi mogao podnijeti da mi se nešto loše dogodi ili da mi netko nešto ružno kaže. Često smo odlazili u kino. Po njegovom izboru gledali smo neke mračne filmove, ali uvijek me držao za ruku kako se ne bih plašila krvavih i mračnih scena. Po izlasku ih kina na njegovom se licu ocrtavao osmijeh, prepoznavala radost, a na mojim zapešćima modre narukvice od njegovog zaštitničkog stiska. Bili su to, po njegovim riječima, poučni filmovi s dubokim smislom, toliko dubokim da ga ja nisam mogla otkriti.

Odlazili smo zajedno i u shopping centre. Jako se volio uređivati, gospodin poduzetnik je držao do svoje vanjštine. Ja bih obično odlazila u supermarket po špeceraj dok bi on birao za sebe odjeću i obuću. Svaki puta nova kravata. Uz svaku košulju ima po desetak kravata. Toliko gaća ja nemam u ormaru. Katkada je bio galantan pa bi me razveselio nekom torbicom ili maramom. Budući da je bio puno niži od mene mijenjali bismo se za vrećice po odlasku iz shoppinga. On bi preuzeo male vrećice iz supermarketa, a ja sam nosila njegove glomazne vreće s novim cipelama ili kaputom jer bi se njemu vukle gotovo po podu. Nije to što je on bio toliko nizak,nego su vreće bile velike. A kad smo već kod visine, bio mi je do ramena i u vrijeme naše najveće ljubavi on se palio na visoke žene, a ja na male dječarce vragolastih očiju. Tako su nastale i naše tri princeze. Nisam mogla odoljeti njegovim zavodničkim pogledima, njegovim stiscima i pritiscima. Topila sam se pod njegovim tijelom, uzdisala u njegovim rukama, jecala od orgazma, plakala od smijeha i na kraju nakon niza godina osvijestila se i poželjela okrenuti novu stranicu u svom životu. A stranica je bila teža od kamena i nisam je svojim slabim tijelom i potlačenom dušom mogla okrenuti.

Želim te uvijek i samo za sebe, govorio je. Odlazio je često od kuće jer nije želio samo mene. One koje je također želio i imao vraćale su ga u njegov dom kad bi mu ponestalo čistog donjeg rublja i novčanica u džepu. Nije mi to nikad trebao reći jer sam to osjećala. Nije me nikad zazvao tuđim imenom, ali znala sam naletjeti na zgužvane ženske gaćice na zadnjem sjedalu našeg obiteljskog automobila. Neopazice bih ih bacila u smeće, koliko god me boljelo srce što zbog prevare, što zbog bacanja stvari.

I ja tebe želim. Želim te izbaciti iz svoje duše, iz našeg stana, iz svog sjećanja. Želim ti gurnut u guzicu onaj kišobran koji si mi donio iz Venecije i potom ga otvoriti. Ali polako. Prvo moram srediti misli, umiriti gvalju crva koji ruju mojom pameću, koncentrirati se kao da želim skočiti u bazen s visoke odskočne daske, a pritom umirem od straha što od visine što od vode. I onda kad se potpuno umirim skočiti.


Djecu sam poslala svojim roditeljima na more. Pasati će im morski zrak, a ja ću dobiti vremena za sebe i uspostavu vlasti nad svojim mislima. U redu, i to je nešto. Znam što neću, a polako doznajem i što hoću.

Neki plamičci palucali su mojim ždrijelom i teško sam gutala. Ni kašalj me nije zaobišao. Javila sam na posao da ću ostati kod kuće. Tog poslijepodneva otvorila sam bolovanje. Gospodin suprug je bio na službenom putu. Nekoliko puta je telefonski provjerio što radim, i nije mu bilo drago da sam tako neplanski ostala kod kuće, dozvolila bolesti da ovlada mnome. Vjerojatno ju je doživljavao kao konkurenciju. A ja sam uzela čaj od kadulje, pastilu islandskog lišaja, tabletu za spavanje i bacila se u krevet. San me potpuno preuzeo, kao nekad gospodin suprug. U tako potpomognutom odmoru ne sjećam se što sam sanjala, ali kad sam se probudila bio je novi dan, nešto manje boli u grlu i nekoliko neodgovorenih poziva na mobitelu. Svi odreda njegovi, drugi me ionako ne zovu. Po prvi puta sam osjetila neku snagu i zadovoljstvo što nisam čula mobitel. On je vjerojatno bio lud od brige jer se nisam javljala. Sigurno nije mislio da me pregazio vlak, u njegovoj glavi je vjerojatno bio potpuno drugačiji scenarij. Ja, njegova žena, njegovo vlasništvo, u krevetu s desetak muškaraca. S popunjenim svim rupama, uključujući i one na čarapama. Prigušeno svjetlo, tek toliko da se naslućuju oble konture muških bicepsa, ženske stražnjice, podatnih grudi, stršećih penisa i kuštrave vagine. I dok se on, više nego vjerojatno, preznojavao od nelagodnih misli vezanih uz mene ja sam po prvi puta za vrijeme trajanja našeg braka osjetila nadmoć. Pojurila sam do ogledala da vidim kako izgleda žena koja staje na svoje noge. A pritom te noge rastu ravno iz njene glave, iz njenog sređenog uma, prikovane za zemlju poput čvrstih nogu krapinskog neandertalca. Što su mi misli bile jasnije to mi je stopalo bilo šire i bolje utisnuto u tlo.

Dan je bio idiličan, kao s razglednice. Sunce se kočoperilo na nebu nakon niza oblačnih dana,na pročeljima kuća igrale su se sjene, zavojite od gitri s prozora na drugoj strani ulice, grudaste od automobila, mobilne od prolaznika koji su otkopčali svoje gumbe na kaputima kako bi se toplina proljetnog dana unjedrila i grijala ih i kasnije.

Nije trebalo proći puno vremena nakon mog buđena da zazvoni mobitel. Uzrujani glas je ispitivao što se dogodilo, gdje sam bila, zašto se nisam javljala. Ništa nije bilo, viroza, bila sam u zemlji Nedođiji, spavala, ali osjetila sam da mi ni riječi ne vjeruje. Rekao je da ne tjeram šegu s njim, da se uozbiljim, da on brine za mene, da će se vratiti čim obavi poslove. Hvala na pitanju, razgovor nije trajao dugo, ali i toliko je bilo previše.


Plan je bio u mojoj glavi. Otišla sam u dućan i kupila kutiju cigareta. Otišla sam u knjižnicu i posudila novu knjigu. Stan nisam spremala, legla sam u krevet, uzela knjigu i čitala. Otvorila sam kutiju s cigaretama i zapalila tri te ih ostavila da izgore i same se ugase u pepeljari. Ja sam nepušač. Naručila sam pizzu. Kuhala sam čaj da mi kašalj sasvim mine. Pocuclala pastilu islandskog lišaja, popila tabletu za spavanje i odlučila se za popodnevni bjuti slip. Stan nisam pospremala, red je da se dobro odmorim kako bi viroza prže prošla. I da mogu staloženije razmišljati i kovat svoju sreću.

Probudila sam se istovremeno s otključavanjem ulaznih vrata stana. Bio je to on. Ja u krevetu, on na sobnim vratima. Blijed u licu, izbezumljen, ljutit. Bulji u pepeljaru pa u mene. Tko je bio tu, tko je pušio, pita. Nemam pojma, kažem, a on jednom rukom svlači kaput, otresa cipele s nogu i kreće prema krevetu. Saginje se ispod, lupa koljenom o pod, gleda ispod kreveta, nigdje nikoga i ničega do mucica nepometene prašine. Otvara ormare, a iz njih proviruju njegova uredno složena odijela i bezbrojne kravate. Gura ruku među njih i ja poželim da postoji neko bajkovito biće koje će ga ugristi za ruku dok prolazi po mlitavim svilenkastim rukavima svoje odjeće. Gdje je?-urla. Tko?-pitam. On? Tvoj jebač!-urla. Ne razumijem, - kažem. Imam virozu, spavala sam, ničega se ne sjećam, mislim da nije nitko bio ovdje. A ove cigarete u pepeljari?- ne da mu vrag mira. Možda svemirci, zaista ne znam, kažem i okrećem se na drugu stranu kreveta. Obrće me jednom rukom, drugom čupa za kosu. Ali ja imam plan. Puštam ga i trpim. Misli da sam luda, jer ovo je prvi puta da se ne opravdavam, da ne cvilim od straha, da ga ne molim, da ga ne ljubim i ne nudim mu svoja bedra. Čupaj, viči, olakšaj si postojanje mali čovječe.
Bilo je još nekoliko pokušaja sadističkih prepada, kontrole mobitela, prekopavanja torbice, ormara i frižidera, ali sve je ostalo na tome. Ja sam i dalje bila na bolovanju radi viroze, a on je morao dalje, svojim putem. Da, to je bio samo njegov put. No, o tome se u obitelji nikad nije govorilo. Najavio je, samo tri dana. Samo tri dana i onda se vraća.


Oprala sam svoju odjeću i uredila se. Skuhala sam juhu, okrijepe radi. Stan nisam spremala, niti suđe prala. Neka stoji, ionako se neće samo oprati, bit će vremena za sve. Znala sam kad se vraća jer zvao je u ova tri dana tridesetak puta, a ja sam svaki put uredno odgovarala na poziv. Neka ne pati barem dok je na putu. Postavila sam stol i kad je došao servirala juhu. Pored njegovog tanjura na salvetu dodala sam i praznu kutijicu mišomora. Pitao je što je to i gadljivo je odgurnuo. Nisam rekla ništa. Uzela sam žlicu, uronila je u okrepljujuću tekućinu i glasno srknula. Gledala sam u juhu. Lupio je šakom o stol i ponovio pitanje. Juha je djelomično iskočila iz tanjura. Nisam ništa rekla, samo sam podigla glavu, ponovno žlicom zagrabila juhu i srčući gledala ga u dječje plave oči. I pomislila kako i guske imaju plave oči, kao te i guske gledaju ponekad kao najpitomija stvorenja, a onda te napadnu iz čista mira, jure za tobom i ako te dohvate grizu svojim jakim oblim kljunovima. Pojela sam juhu, ustala i uzela spužvicu te pokupila prolivenu juhu sa stola. Iscijedila sam je ravno u njegov tanjur. Od tog dana ja sam sama spavala u krevetu, on na sofi u dnevnom boravku. Ne, ja mu nisam rekla da ne smije u naš krevet, to je bila njegova odluka, kao sve do sada.

Ti si luda žena, luda, što drugo da kažem, -često je ponavljao. Ali držao se na pristojnoj udaljenosti od mene. Čula sam kao je telefonirao mojim roditeljima na more da pita za djecu i kako im je šapućući rekao da se sa mnom nešto dešava, da misli da će me morati poslati liječniku, na promatranje, neka nikako ne šalju djecu kući prije nego vidi kako me može urazumiti i vratiti u prijašnje stanje. Roditelji su mu mudro povlađivali.
Ja sam ostala u stanu dok nije prošao i zadnji trag viroze, čak i malo duže. Za sve to vrijeme se nisam fizički naprezala, nisam spremala, nisam prala rublje, nisam prala suđe. Osim šalica, kavenice i rajngle u kojoj sam kuhala spornu juhu te dva tanjura i dvije žlice. Nakon toga smo hranu naručivali iz obližnjih pizzerija i pečenjarnica.


Kad je ponovno otišao na neka svoja poslovna ili neposlovna putovanja dala sam prostora vlastitoj darovitosti i bacila se na kreativan rad. Povadila sam iz ormara sve kravate koje su starije od dva mjeseca, a bilo ih je. S obzirom na količinu shvatila sam da bih mogla otvoriti neki obrt vezan uz njih. Krojačkim škarama izrezala sam od raznobojnih kravata dugačke trake, sortirala ih po bojama i bacila se na pletenje istih. Uskoro je djelce bilo gotovo, srce mi je zatitralo od radosti. Nazvala sam roditelje da se uvjere da sam dobro, da ne nasjednu njegovim strašljivim pričama. Jer u takvim situacijama lako je vlastiti nemir prebaciti na druge.

Vratio se za svega nekoliko dana. Zakoračio je u hodnik i svojim novim lakiranim cipelama stao na novi kravat-tepih te se prije nego li je uspio izustiti bilo što nalik pozdravu ili pokudi uz tresak našao na podu. Svila je svila, uvijek je kupovao najbolje za sebe pa je tako i tepih od kravata bio visokokvalitetan, nježan, podatan i na bilo kojoj podlozi izuzetno sklizak. Ja sam sjedila u kuhinji i pijuckala kavu, vrata prema spavaonici ostala su otvorena, na sofi u dnevnom boravku gdje je spavao prije puta posteljina je stajala kao ju je i ostavio izvukavši se iz kreveta, nagužvana plahta, odgrnut poplun, samo je hladnoća zamijenila mjesto sa smradićem koji je ostao nakratko u krevetu nakon njegovog ustajanja.

Ustao je i uputio se prema kuhinji, nakašljao, ali ja se nisam obazirala. Pravila sam se luda i nezainteresirana, potpuno u svom novom svijetu. Neprocjenjivo.


Gospodin suprug više nije znao kako bi se ophodio sa mnom. Od galame je odustao, a pristojno ionako nikad nije ni naučio. Samo bi buljio u mene, dok sam sjedila direktno, a kad bih ustala onda iz žablje perspektive. Kako se god okrene, u ovom mom ludilu osjećala sam nadmoć nad njim. Izgleda da je i on toga postajao svjestan i to ga je najviše plašilo. U svojoj panici znao je biti nepredvidljiv, pa je tako prije jednog od svojih odlazaka obavijestio susjede da imam neku psihičku bolest, zamolio ih da me nadgledaju i da svakako zovu hitnu ako primijete nešto čudno. Dodao je da su djeca srećom kod bake i djeda, ali da i tu mora biti na oprezu jer moguće da je ta moja ludost genetska pa opreza nikad dovoljno.

Kad bi me susjedi sreli na stubištu lijepo bismo se pozdravili i izmijenili nekoliko kurtoaznih rečenica. Oni su ispipavali o čemu se radi, a ja sam se ponašala uobičajeno, tu i tamo zakašljucala kao potvrdu bolovanju radi viroze i spomenula da sam djecu poslala roditeljima kako se ne bi zarazili u ovo nezdravo vrijeme haračine virusa.


Rijeka je bila daleko od mene. Tek bih povremeno pomislila na nju i njenu hladnoću koja me mamila da baš u njoj nađem smiraj. Danas mi je to teško zamislivo, jer koliko god teška stranica koju okrećem pomak postoji.

Nakon izuzetno uspjelog kravat-tepiha odlučila sam se upisati na radionicu izrade dekorativnih predmeta. U grupi je bilo desetak žena sličnog profila, željnih društva i oslobađanja osobne darovitosti. Prvi puta smo pomoću šablona oslikavali pregače i torbe, ali drugi sat je bio pun pogodak. Od ostataka drva pomoću male pile, dlijeta i ljepila izrađivali smo kućicu za ptice. Možda moja kućica nije bila među najljepšim ili najboljim, no tada mi je sinula sjajna ideja. Čim sam došla kući dohvatila sam sjekiru koja je stajala u podrumu i sofu iz dnevnog boravka iscijepala u prilično sitne komade. Kako ne bih dobila upalu mišića, ipak sam ja žena nenavikla na teške muške poslove, popila sam „andol“ i odmah od malih komadića drva, šperploče i tih drvenastih ostataka sklepala malu, slatku kućicu za ptice. Objesila sam je s unutarnje strane prozora, da budem sigurna da će gospodin suprug vidjeti za kakvu dobru svrhu je iskorišten njegov ležaj. Ostatke tapecirunga smotala sam u velike lopte i omotala ih špagom kako bi zadržale formu. Možda mogu poslužiti za pilates, a možda će samo stajati u kutu sobe kao dio suvremenog dizajna samosvjesne razjarene žene.

Nisam se hranila baš zdravo, ali unos ovih gotovih proizvoda s visokim udjelom masnoća, šećera i raznih pojačivača okusa je pičkin dim za zdravlje u odnosu na psihičku torturu koju sam prolazila dok smo funkcionirali kao složna i zdrava građanska obitelj. Dok sam dlijetom na dršku sjekire ucrtavala njegovo ime kraj mene na stolu je stajala porcija ćevapa i luka koje sam slobodnom rukom stavljala u usta. Kad sam izdubila i zadnje slovo na kažiprstu i palcu desne ruke imala sam povelik žulj, ali nisam se žalila. Dapače, osjećala sam sreću i s nekom nježnošću i ponosom sam gledala u tu moju spretnu i hrabru desnu ruku. Taj mali znak pažnje dočekat će ga na kuhinjskom stolu kad pažljivo, poučen padom u hodniku, uđe u stan. Umjesto ručka.
Nakon još nekoliko samotnih, ali ispunjenih dana začulo se zvonce na ulaznim vratima. Pretpostavila sam da je netko od susjeda u provjeri je li sa mnom sve u redu. Zamišljala sam kako ću otvoriti vrata i ugledati susjedu koja stoji s praznom šalicom i pita mogu li joj posuditi malo brašna da napravi nokrle za juhu, ali vraga, bio je to on. Očito sam se razbahatila i podcijenila ga, mislila sam da će ući otključavajući svojim ključem, da će pažljivo stati na kravat-tepih, ili ga preskočiti, ali ni u snu ne bih pomislila da će biti toliko oprezan da pozvoni i čeka da mu otvorim vrata. I ništa, ja sam otvorila, on je rekao bok i ušao. A ja nisam odzdravila, jer luđakinje to nisu obavezne. Skinuo je svoj kaput i odložio ga na vješalicu, izustio kako si, jesi li napravila neku lijepu kreaciju? tonom kao da se želi pomiriti sa mnom, ali poučena iskustvom odmah sam odlučila da neću nasjesti i nisam ništa odgovorila. Onda je ušao u dnevni boravak i cijelim naseljem se prolomio njegov krik kao da mu je netko na bubrege pritisnuo užarenu peglu. A sve je to bilo radi obične sofe koju sam pretvorila u dvije velike lopte i jednu kućicu za ptice. Bilo mi je neugodno slušati njegovo zvučno iskakanje iz sebe samog, gledati njegov izbezumljen lik, čak sam se uplašila što će biti kad uđe u kuhinju i ugleda sjekiru sa svojim imenom, ali brzo sam se prizvala k pameti i shvatila da mi se ništa gore od braka s njim više ne može dogoditi. Ja sam bila žena spremna na sve.

Sjeo je na loptu napravljenu od tapecirunga, zagnjurio glavu u svoje male šake i pokušavao se smiriti. Donijela sam mu vodu i šećer, ali odgurnuo me bijesno tako da se šećerna voda prolila po podu. Kad se malo smirio krenuo je sam po vodu u kuhinju. Pratila sam ga u stopu. Pogledao je na stol pa u mene. Opet prema stolu pa zastao. Je li i voda u ovoj ukletoj kući zatrovana? -izustio je tiho. Nisam rekla ništa. Krenuo je prema stolu. Sad je bilo napeto, ali nisam si to htjela priznati. Hoće li me sjekirom, pitala sam se i jako se plašila, ali povratka nije bilo. Nije je dohvatio, samo se nadvio nad nju i gledao u slova svog imena. Onda je nekim luđačkim glasom izustio Ti nisi normalna. Ne, definitivno nisi normalna. A ja sam se ohrabrila i netremice buljila u njega. Onda je otišao do ladice u kojoj su stajale vrećice, izvukao nasumce nekolicinu i bezpametno trpao u njih svoje stvari kojih se prije uspio domoći. Ne birajući trpao je čarape, gaće, vidjela sam da je iz jedne vrećice virio i grudnjak, ali nisam htjela intervenirati, u drugu je potrpao kuhinjske krpe i jastučnice, ali iskreno mislim da nije bio svjestan što radi, iz ormara je povukao nekoliko sakoa i hlača koje nije uspio dobro ugurati u premale vrećice i izjurio je iz stana zalupivši vratima. I bez pozdrava.


Uzela sam ključ, gurnula ga u vrata i zaključala. Na komadić papira sam zapisala: Kupiti novu bravu, nazvati bravara, odjaviti bolovanje.
Nazvala sam roditelje i rekla da je gospodin suprug pokupio neke od svojih stvari, ali da mi se čini da je zauvijek napustio ovu galaksiju. Djeca neka iz predostrožnosti ostanu na morskom zraku još desetak dana.