CHABLIS

Totalno ne fer!
Mislim da se greška potkrala još u rodilištu. Otac je za mene donio odjeću koju je majka priredila prije poroda, ali babice su zeznule stvar. A možda nije babica svemu kriva, možda je samo sudbina odigrala svoju ulogu.
Kme. Kme. Kmeeee…
Majka je priredila malu bijelu kapicu od makoa i platnenu pamučnu benkicu obrubljenu decentnom čipkom, nekoliko gaza i tetra pelena, jastuk za novorođenče i bijelu heklanu dekicu. Otac je to ponio u rodilište da obuku njegovu malu princezu i da je tako skockanu donese kući.
Mali smotuljak koji mu je babica predala u ruke, a on njoj krišom gurnuo u džep nekoliko novčanica jer, zaboga, radi se o dobrom starom običaju, potpuno je zaokupio njegovu pažnju.
Majka je bila pribrana i odmah je zakriještala To nije ona, zamijenili ste je!, a babica je smireno pokazala narukvicu na mojoj maloj ručici i usporedila je s brojem na majčinoj te olako odmahnula uz riječi kako su žene nakon poroda smušene i da to ne treba uzeti za zlo niti se brinuti oko toga. Sve je to normalno. Ono što je majku zavelo bila je otrcana kapa na mojoj glavi, a kad smo došli doma i kad su me izvadili iz jastuka za novorođenčad koji su svi tada zvali jednostavno „ajmpidekl“ majci su potekle suze. Otac te suze nije mogao razumjeti. Pa živa je i zdrava, što cmizdriš radi jebene benkice, bile su njegove riječi u povišenom tonu koje je majka kasnije prepričavala kad god bi bila ljuta na njega i kad bi mu predbacivala stvari vezane uz moj odgoj. Babica je jednostavno zaboravila promijeniti benkicu i na meni je ostala jedna rasparana na leđima. To se ni ne vidi kad dijete ionako leži na leđima, što histeriziraš!? pretpostavljam da je bio nastavak očevog govora. Majka je u tome vidjela zlu sudbinu, nešto što me ne bi trebalo snaći u životu, a ona je to prepoznala dok sam imala samo nekoliko dana. Predodređena za neimaštinu, znala bi povremeno ponoviti. Ne zvuči baš sjajno.
Oskudica je ženskog roda. Ali ne bila ja žena ako neke stvari ne promijenim na bolje!
Osobno, u ranom djetinjstvu nisam baš vidjela da me ta poderana benkica sudbinski lišila nekih stvari, ali kad sad razmišljam ima nečega u tome! Učili su me da budem skromna. Skromnost, skromnost i samo skromnost. Moje prijateljice imale su na desetke lutaka, ja samo dvije. Nosile su odjeću iz inozemstva, neki šverc iz Trsta ili Graca, dok je moja odjeća bila sašivena kod kuće.
I sve je bilo dobro do puberteta. Kad su se hormoni počeli buditi, a tijelo bujati, postala sam sama sebi neprijatelj. Ni sa čime nisam bila zadovoljna, a stalno sam se gledala u ogledalo.
Bljak. Bljak. Bljak.
Muške oči gledaju drukčije. Muški mozak shvaća drugačije. U muškim očima ja sam bila poželjna djevojka. Ali tada to još nisam shvaćala.
Moje teške dojke stajale su prkosno i čvrsto ispod tanke bijele majice. Bradavice su često znale stršati dok su se kolobari samo nježno ocrtavali svojom tminom.
Divota. Divota. Divota. Ljepota. Ljepota. Ljepota. Krasota. Krasota. Krasota.
Mumljali su i uzdisali muškarci ili balavi dječarci.
Majka je i dalje bila opsjednuta time da me netko zacoprao navlačeći mi tu poderanu benkicu, mislila je da se nikada neću izvući iz siromaštva ili prosječnosti, vjerovala je da bi bilo najbolje za mene da posjetim nekog vrača ili barem gataru da skine s mene urok za koji je vjerovala da postoji.
Šic, šic, šic! Pljuc! Pljuc! Pljuc!
Srećom, u glavi sam uvijek imala više nego na tijelu. Shvatite to kako god želite. Odluka je odluka i sprovest ću je u djelo, ne bila ja žena, kako već rekoh.
Skinula sam teške veste ispletene maminom vještom rukom i zamijenila ih kratkim majicama koje su razotkrivale više nego pokrivale.
Gospođice, kako ste vi lijepi. – očarano.
Mala, ideš! – mladenački osupnuto.
Imaš vremena barem za kavu?! – beznadno molećivo.
Hoćeš li sa mnom na jedrenje? – bogataški prepotentno.
Uh, kak' bi' te ja, samo da znaš! – prostački iskreno.
Studirala sam ne nasjedajući na bračne ponude. Imam u glavi i više nego zrnce soli. Znala sam čaroliju tijela iskoristiti i na nekom ispitu, ali to i nije bilo toliko do mene koliko do profesora.
Odličan, kolegice. Odličan, kolegice. Odličan, kolegice.
A bilo je i onih mlađih, ali mudrijih koji bi mogli i štogod drugo, a ne samo sliniti nad mojim čarima.
Kolegice naučite bolje, vidimo se drugi put.
Bio je to mudar odgovor profesora koji nije htio riskirati mogućnost da završim studij, a da se još koji put ne sretnemo. Ono što sam vidjela u ogledalu kad bih se pogledala odgovaralo je mojim očekivanjima. Što je guzičica bila oskudnije pokrivena ponude su bile bogatije.
Vau! Vau! Vau!
Svi oni koji bi me ugledali rado bi mi se motali oko nogu i govorili umiljato i nestrpljivo mijau poput izluđenih mačaka u veljači. Imala sam dosta zanimljivih i perspektivnih tipova. Ipak, kako sam odlučila siromaštvo preokrenuti u bogatstvo još sam neko vrijeme oskudno pokrivala svoje tijelo, a udvarača je bilo sve više i više, ševe su padale poput suza svetog Lovre u kolovozu, ponuda za posao bilo je na bacanje.
Ah! Ah! Ah!
U mojoj glavi znanje se množilo, udruženo s iskustvom punilo je moj novčanik. Oskudna odjeća donijela mi je bogate poslodavce i dobre frajere, a majka je prestala ponavljati sudbonosne slutnje i vjeru u prokletstvo kojim sam bila obilježena na dan izlaska iz rodilišta.
Tada se pojavio on. Gospodin Sudbonosni. Gospodin Kockar. Kocku je vješto obrtao, sreća se lijepila za njega. A zalijepila sam se i ja. Pratila sam ga u kockarnicu, on mene u krevet.
Maco, još, još, ahhhh!
Nosio je modernu odjeću i nije imao zalizanu crnu kosu i tamne naočale. Nije nosio debeli zlatni lanac kakvim je mene obdario na početku naše veze. Bio je dobar i mio. Sasvim netipičan primjerak kockara. Vjerovala sam da mogu proniknuti duboko u njegovu dušu kao što je on uranjao duboko u moje tijelo. Pazio me i mazio. Izvodio na večere i romantična putovanja.
A onda se dogodilo nešto sasvim predvidljivo. Gospodin Kockar se malo previše zaigrao s gospođom Sudbinom. Te mu je ista iz čiste zloće, a možda i iz nekih drugih razloga, odlučila uskratiti dobitke. I sve to ne bi bilo tako strašno da joj se gospodin Kockar nije odlučio suprotstaviti. Nastavio je igrati i nizao je gubitke.
Ja o tome nisam znala ništa, jer baš tada me prestao voditi sa sobom pod izlikom da se mojem trudnom tijelu bolje kloniti dima i zagušljivog prostora. Držao me podalje od stresa. Srce od čovjeka.
Jednog sudbonosnog jutra krenula sam na posao i primijetila da u garaži nema mog auta. Gospodin Kockar ga je pretvorio u igru na sreću. Nekog drugog sudbonosnog jutra primijetila sam da mi je novčanik prazan.
Zar je moguće da se toliko srozao da mora kradimice posezati za mojim novcem?
Taj nedostatak stila odredio je kraj naše veze. Na mojim bankovnim računima ostalo je još poprilično ušteđevine. Logično, jer pouku nosim još od prvih dana života, sudba je stvar kleta. U rodilište sam išla sama. Ponijela sam najfiniju odjeću za svoje čedo. A prije nego li je stigao taksi za povratak doma provjerila sam što ima na sebi.