CHABLIS

Kao dijete bila sam sićušna,
hodala sam uspravno
ispod neba.
Rasla sam sretno u parku
uz jablanove
i glavom okrznula
blještavo bijele kumuluse.
Tada mojoj sreći nije bilo kraja.

Tako me jednog dana okrznula ljubav.
Obavila me poput cirostratusa,
mliječnobijelog, koprenastog oblaka.

Bilo je lijepo biti zaljubljen.
Primati poljupce
i uzvraćati zagrljaje.

Nas dvoje,
dvije grudice,
dvije ovčice,
dva oblačka,
poput dva cirokumulusa
koji u suton postaju ružičasti,
ljubičasti,
žuti…

Rasli smo, rasli,
zaljubljivali se,
odljubljivali,
odvajali i spajali,
i naš je život tako,
ne pitajući nas za mišljenje
postao nimbostratus
i korjenito promijenio
naš ljubavni status.

No nije na ovom nebu sve krivo,
jer svatko je kovač svoje sreće
pa vjetar rastjera oblake,
i evo nje još i veće.
Opet ugledam sunce
kroz oštre grudaste oblike.
To je kao povratak u djetinjstvo,
kad sam glavom
doticala kumuluse.
Gledam kroz njih prema suncu
i vidim ljubav.

Uzela sam gumene čizme i fotoaparat,
pletenicu češnjaka uplela s vlastitom kosom,
(da se nađe, nikad se ne zna),
popila štamprl gorkog pelinkovca
i izjurila potpuno spremna.

Na nebu sunce,
oblaci,
onako pariško plavi, primamljivi,
zvali su me k sebi.

Bila sam čvrsta u svom naumu
da uskočim u apokalipsu,
čim bude nadolazila,
da budem prva.

I tako čekajući jako sam ogladnjela.
Krulilo mi je u želucu,
pojela sam režanj češnjaka
s dlakom vlastite kose koja mi se lijepila po grlu.

Sunce je zašlo iza nekog brda,
ili se utopilo u moru,
svejedno.
Oblake je malo razmaknuo vjetar,
valjda da lakše nastupi tama .
I taman kad sam pomislila da stiže
nebeskim svodom rasule su se zvijezde.
Apokalipsa je po tko zna koji put
zajebala.