CHABLIS

Bez velikih priprema, sa samo jednim odlaskom do Samobora i natrag, tek toliko da vidimo može li Fata nakon dvogodišnje pauze voziti ili joj je bolje da se drži kuće, otišli smo u Korušku. Ovogodišnji repertoar je pokrio dio toka Drave. Mogu reći da je bilo mudro za takvo „rječarenje“ prvo odabrati Dunav, zatim Muru i sada Dravu jer staza uz Dunav je najlakša pa smo nekako logično išli od lakšeg prema zahtjevnijem. Autom smo došli do Villacha, sparkirali se malo izvan grada i potražili stazu R3 koja vodi uz rijeku Gail. Djelovalo je lako, no malo smo lutali jer znak se vrlo brzo izgubio. Na koju god stranu da smo gledali označene staze nije bilo. Ali tko pita ne skita (što je istina samo djelomično) pa smo i mi tako uz pomoć našli stazu koju smo tražili. Kasnije smo saznali da je to dio staze koji je još „u radu“ te stoga nije označen. Vozili smo kroz šumu do mjestašca Nöch gdje smo zastali i malo se odmorili, popili malo vode pa krenuli dalje. Prvog dana odredište je bilo Obervellach kod Hermagora.



Tamo su dva kampa, jedan do drugog, veliki i mali, pa tako i visoka i niska cijena. Veliki je 33 eura, a mali, u kojem smo se mi smjestili samo 22 za nas dvoje s dva bicikla. Dok sam se ja tuširala Mujo je postavio šator, a kod se on tuširao ja sam se odmarala. Onda smo prošetali do mjesta, nazdravili pivom i pojeli viner šnicl jer nam uvijek dođe nekako prirodno da ga smažemo odmah prvog dana.
Ujutro smo uz razigranu rijeku Gail nastavili put prema Kötschah Mauthen gdje je bilo i te kako potrebno odmoriti se i nešto pojesti.



Vrijeme je bilo sunčano, čak prilično vruće, ali sve u svemu dobro za vožnju. Ne volim jesti dok vozim(prema onoj dok voziš ne pij, Fata ne jede) jer punog želuca puno teže svladavam bilo kakav napor.



A pred nama je bio prijevoj Gailbergsattel koji je trebalo prijeći i nakon toga voziti do kampa. Vozi se cestom, srećom promet nije bio gust, a asfalt je odličan kao i kontinuirani uspon tako da nije bilo poteškoća prilikom prelaska.



Najveća poteškoća je bila vrućina te samo jednom morali stati i tada sam se polila vodom po glavi jer sam imala osjećaj da ću se od vrućine onesvijestiti. A ne bi bilo fer da to priredim Muji, zar ne! Silazak na drugu stranu je bio, moram priznati, teži od uspona jer ja ne volim brzinu i stalno kočim pa me nakon toga bole šake. Čini se da sam postala komplicirana i razmažena.



No, kako god bilo, po prelasku na drugu stranu zastali smo malo u Oberdrauburgu na kavi i kolaču. Kolač je bio od rabarbare i bio je izvrstan. Napravit ću ga popovratku u Zagreb, ako nađem rabarbaru na placu. Put smo nastavili stazom R1, koja prati Dravu, prema Greifenburgu. Nakon večere smo vrlo brzo otišli na odmor, zdrav život, umjeren ritam, spavanje prije ponoći. Potpuno drugačije nego u Zagrebu.



Nakon buđenja i doručka vozili smo do zgodnog mjestašca Lind im Drautal i pronašli malu gostionicu u kojoj smo se okrijepili kavom i kroasanom.
Malo smo okrenuti (!), ali to je to.


Sreli smo jednu slovensku obitelj, putovali su biciklima s troje djece. Nastavili smo uz Dravu do Spittala. Sjeli smo u gradski park, uživali u cvijeću, fontani i našem laganom ručku na klupici.



No, valjalo je krenuti jer plan je bio da se vratimo do auta u kojem ćemo prespavati (kao i obično, još u Zagrebu ga osposobimo da nam može poslužiti kao spavaća soba). Konačno jedan ravan dio za vožnju, poput one staze uz Dunav. Drava je djelovala vrlo mirno i lijeno. Došli smo do Villacha koji je vrvio ljudima, svi su bili spremni za feštu, započeo je Kirchtag. A mi smo morali produžiti još do našeg auta i opet smo imali poteškoću pronaći biciklističku stazu. Pao je mrak, malo smo se vrzmali po krivim putevima i na kraju ipak došli kamo je trebalo. No, kako smo zadnjih petstotinjak metara vozili po cesti i kroz osvijetljeni tunel (nije bilo automobila, vrebali smo trenutak kad je sve bilo prazno), a bez svjetala ugledala nas je policija koja nas je, eto baš pred našim autom, zaustavila. Izvukli smo se od plaćanja kazne, ali dobili smo špotanciju i uputu da se ne smijemo ponašati tako neodgovorno i rizično. Stavili smo bicikle na krov auta i otišli do obližnjeg jezera, potražili neki kamp na Faaker Seeu kako bismo se otuširali i onda osvježeni otišli na večeru. Muji je bio malo bed otići tak tako u kamp i otuširati se, ali stvarno je bilo glupo da plaćamo spavanje u kampu samo radi tuširanja kad imamo naša lijepa „spavaća kola“. Da ne bude napadno, zaustavili smo se u nekom restorančiću na početku kampa gdje su svirali pa sam usput malo i zaplesala (sama, naravno) jer su me noge već tako boljele da im je promjena ritma dobro došla i odmah mi je bilo lakše. Počela je padati kiša. Vratili smo se na naše staro parkiralište izvan grada, među poštanske aute. Zasluženi odmor.
Osvanuo je oblačan dan, a kasnije se pretvorio i u kišni. Odlučili smo napraviti jednodnevnu pauzu iz više razloga. Vremenska prognoza nije bila najsjajnija za vožnju bicikla, trebali smo kupiti novu gumu za moj bicikl jer se vanjska guma jednostavno raspuknula, nova novcata je bila, a bicikl je pred put bio servisiran. Doručkovali smo u centru Villacha, kavu i fini masni i mirisni kroasan koji u Zagrebu izbjegavam. Pridružila su nam se tri vrapčića koji su žicali mrvice kroasana. Da slučajno ne pomislite da su danas cijeli dan bicikli ostali na krovu auta, moram vam reći da smo ih odmah po obavljenoj kupovini gume i izmjeni iste stavili u promet. Auto smo ostavili na parkingu ispred trgovačkog centra, a mi smo biciklima otišli u centar. Sve je u znaku Kirchtaga. Svi nose dirndlice i lederhose, a oni koji nemaju tu vrstu odjeće obukli su majice s poznatim uzorkom kojeg smo pronašli čak i na automobilu.




I što se jede na proštenju? Pa naravno, kobasice! I popili smo pivu. Tamo ljudi očito žive za tu feštu.



Baš sam pomislila kako bi se u Zagrebu veliki broj ljudi sramilo obući nešto tradicionalno, isto tako bi bilo onih koji bi se ismijavali, onih koji bi toj manifestaciji sigurno pokušali podmetnuti neko političko značenje, a zajedništvu u ovakvoj vrti veselja ne bi bilo ni traga.



Moram priznati da ja ne volim veliki lunapark, da ne volim nesuvislo uređene štandove na kojima se prodaje sve i svašta, ali isto tako moram priznati da me razveselilo njihovo zajedničko veselje i uživanje u zabavi.
Kad smo se ujutro probudili čekala nas je lijepa tura za pripremljene.



Krenuli smo iz Ledenitzena, zatim St Jacob in Rosental, Ferlach, Klagenfurt pa vožnja oko Werther Seea koje je prekrasno, plaže uređene kao na moru, puno ljudi, zatim se vraćamo do Veldena pa opet Roseg i Ledenitzen. U startu smo imali biciklističku stazu koja je to samo na karti. Naime, u stvarnosti se radilo o uspinjanju uzbrdo i tvrdim da nije bilo drugih biciklista već samo ljudi u gojzericama. Ah, s Mujom nikad dosadno, uvijek mi priredi neko iznenađenje. No, kad smo se popeli ušli smo u neko lijepo mjestašce koje je obilovalo voćkama pa smo se malo voćem i okrijepili. Najeli smo se šljiva. Kasnije smo stali u kafiću na Wörther Seeu, uobičajeno: kava i kolač, odmor i osvježenje jer je bilo pakleno vruće. Kad se svučem izgledam komično, noge su mi preplanule do polovine bedara, ruke kao da ugurala u varikinu jer rukavice čuvaju bjelinu šaka, ali tko još može razmišljati o tim detaljima. Pred kraj ture opet uspon. Druge godine ću očito završiti na nekoj MTB stazi! Ako vidite neku malu spodobu kako se na biciklu kroz šumu uspinje na Medvednicu to sam vam ja.
Otišli smo do jednog od kampova na Facher Seeu i okupali se. Voda se prilikom ulaska činila malo hladnijom jer smo mi bili vrući, ali nakon minutu do dvije počinje uživancija.
Večarali smo neki koruški specijalitet, vučeno tijesto punjeno sirom sa začinima i kuhano, bilo je odlično. Tu noć smo prespavali na Billinom parkingu!
Sljedećeg dana smo vozili kratko. Vjetar je puhao k'o sam vrag, imala sam osjećaj da stalno idem uzbrdo, ali nije bilo tako. Naravno da je bilo i uzbrdo, ali ne stalno.



Zamislili smo napraviti veći krug, ali stvarno je tako puhalo da je Mujo odlučio da je sasvim opravdano skratiti put. Unatoč svemu vožnja je bila lijepa, vidjeli smo hranilište rakova, obitelj labudova (valjda mama, tata i „ružni pačići“), lijepa dvorišta, neke kičaste i prekičaste kuće…







Odlučili smo ostati na Klopeiner Seeu. Mjestašce podsjeća na naša morska odredišta, puno sladoleda, kolača, štandova s plastikom, glazbe…, no mi smo pronašli oazu, kafić koji je imao dio vrta prema jezeru. Stolovi na travi, pogled na jezero, zvjezdano nebo… Pao je dogovor da se sutra kupamo.
Pa smo nakon spavanja na nekom parkiralištu otišli na jezero i plivali. Muji je bilo malo dosadno, ja sam mu rekla neka on samo kruži biciklom oko jezera ili kud već hoće, ali bio je solidaran. Budući da se vrijeme narogušilo, nahrupili su oblaci i počelo je puhati pa smo odlučili da je kucnuo trenutak da krenemo za Zagreb.
Kamo ćemo do godine još vam ne znam reći, ali negdje sigurno hoćemo!