CHABLIS

U Njemačkoj smo dosad bili samo jednodnevno, i to gotovo „usput“. Planirali jesmo, u više navrata, ali nikako nije dolazilo do ostvarenja. Ili je bilo premalo slobodnih dana, ili nije bilo povoljnih avionskih karata, ili je bilo preskupo ići autom, uglavnom uvijek je bilo nešto. Što smo stariji svjesniji smo da neće doći neka bolja vremena i da treba iskoristiti što prije sve ono što se u tom trenutku može. Kako sam bila slobodna čitavih tjedan dana, onako potpuno slobodna, da ni jedan dan nisam morala doći na posao, da nisam morala u svoje slobodno vrijeme obilaziti rodbinu ili raditi sve ono što ljudi moraju kad su slobodni, odluka je pala i kupili smo avionske karte za Berlin. Malo smo gledali cijene hotelskog smještaja, pronašli nešto prihvatljivo, razmišljali uzeti ili ne doručak i onda nam je pala na pamet ideja da pogledamo privatni smještaj. To se pokazalo punim pogotkom jer smo uspjeli rezervirati izvrstan apartman u blizini kolodvora Zoo, po nižoj cijeni od hotelskog smještaja, a kad si negdje tjedan dana onda je i komfor važna stvar.
Let do Berlina plašio me kao i svaki let, ali bila sam „hrabra“ kao i uvijek , prilikom ulaska u avion ugledala sam u pilotskoj kabini pilota, točnije ženu-pilota i pomirila se sa sudbinom, neka bude što biti mora! Samo da pripomenem muškarcima koji ne podnose žene za volanom da ova iberžena nije ni jednom zalutala, za se nije izgubila u bespućima neba, da smo letjeli iznad oblaka i sunčali se kroz prozore, da je let bio ugodan (koliko ugodan može biti let avionom, naravno) i da smo u Berlin stigli u točno predviđeno vrijeme, istina s malo žešćim prizemljivanjem, kao da je kotačima pogodila nekog ležećeg policajca, tako da sam napravila grimasu koje bi se preplašio i šef svih šefova, ali Mujo je ostao miran i priseban, samo se nije mogao suzdržati da se ne nasmije mojom faci. Neka ga!
Ispred stana čekao nas je Giuseppe koji nam je predao ključeve i uzeo lovu,lijepo smo ga ispratili i krenuli u novi život.


dio našeg stana

Ne valja dangubiti pa smo brže bolje otišli do prvog špeceraja, zabunom smo ušli u neki Turski, ali i tamo smo se dobro snašli, pokupovali par sitnica za prvu ruku, i onda šetali, šetali, šetali dok nas noge nisu zaboljele i dok nas mrak nije zarobio. Stanovali smo u jednoj od ulica (Kurfurstenstrase) koja „obiluje“ prostitutkama danju i noću. Zgodne mlade i premlade djevojke u čizmama s visokim potplatima, zategnute u korzete, minice gotovo nepostojeće, na dvadesetak metara jedna od druge i u dobrom, drugarskom suživotu s policajcima. Kasnije smo naišli na još jednu ulicu koja je vrvjela utegnutim djevojčicama, djevojkama i ženama.




Kupili smo petodnevnu kartu za javni prijevoz koja uključuje i neke pogodnosti za ulazak u neke od muzeja. Po muzejima i nismo hodočastili jer su „živa“ mjesta bila previše privlačna, tako da smo zadnjeg dana otišli u Galeriju modernih umjetnosti, a pogledali smo i izložbu fotografija, retrospektivu Roberta Mapplethorpea, koja se nalazi u galeriji koja je prije funkcionirala kao pošta. Zgrada nije modernizirana, tako da prilikom ulaska osjetite smrad mokraće, djeluje derutno, ali je itekako životna, fotografije imaju odličnu rasvjetu i vjerujem da su s te strane zadovoljeni najviši kriteriji, ali nemate osjećaj da morate lebdjeti ili hodati na prstima. Izložba za preporučiti (produžena je), ali i za ponovno pogledati.

Malo me iznenadilo što u vrijeme Uskrsa grad nije bio više ukrašen pisanicama, picekima i zečekima, jedino u Arkadama (trgovački centar) je bio puno ogromnih pisanica, te nekim kolodvorima (npr Potsdam.)




Prvog dana našeg boravka uputili smo se pješice u istraživanje, kasnije smo koristili sve vrste javnog prijevoza. Na Marlene Dietrich platzu sagrađene su zgrade oko kojih je močvarno područje. Raste šaš, ribe, žabice, insekti žive u svome raju. To mi je super, iako bi meni smrt od uboda insekata bila zagarantirana.




Marlene Dietrich je, kao što znate, bila njemačka glumica i pjevačica, modna ikona vrhunskih dizajnera, filmska ikona koju su oponašale kasnije zvijezde. Zajedno s Katharine Hepburn jedna je od prvih žena koja je javno nosila hlače. Govorila je „Oblačim se radi sebe. Ne za imidž, ne za publiku, ne za modu, ne za muškarce“. Više puta smo navraćali na njen trg. Otuda bismo produžili na Potsadamer trg koji je za mene jedan od najljepših modernih trgova, točnije, tamo su predivne moderne zgrade, među kojima i famozni Sony centar i Sony tower. Od novih građevina jako mi se dopao i novi željeznički kolodvor.


U Sony centar smo se još vraćali, a najzgodnije mi je bilo zadnjeg dana kad smo šećući u blizini začuli neku buku i povedeni znatiželjom otišli vidjeti o čemu se radi. Bila je premijera filma i gomila ljudi je satima čekala da vidi svoje omiljene glumce, vrištala, naguravala se i fotografirala. Tako smo i mi uletjeli među njih, a kasnije smo na internetu čitali komentar neke djevojke koja proputovala veliku udaljenost, a njen idol joj nije uputio čak ni pogled.




Budući da smo ovdje proveli punih tjedan dana nije bilo potrebe sve obići istog dana, tako smo se na ostatke zida vraćali u više navrata, kroz Brandenburška vrata prolazili skoro svakodnevno. Šteta što je bio tek travanj pa na Unter den Linden lipe nisu cvale.











Nije me se toliko dojmio ni židovski Memorijalni centar ni Otok muzeja ni Humboldt Universitet koliko me se dojmio Tacheles u Oranienburger ulici.








Otkrili smo ga jednog poslijepodneva. Ušli smo u prašnjavi dvorišni prostor prepun skulptura izrađenih od krupnog otpada. Neke od skulptura bih rado imala u vlastitom vrtu, ali kako to u ovom trenutku nije moguće onda smo opetovali naše posjete. Ne samo radi skulptura, fotografija i ostalih izložaka već i zbog zanimljivog kafića koji izgleda neformalno kao i sve ostalo.









Ti naši dnevni posjeti uvelike su se razlikovali po dojmu od večernjeg. Navečer smo ušli u zgradu u kojoj je bilo nekoliko „koncerata“ i izložbi. Na prvom katu Mujo je zastao poslušati i pogledati ekipu koja se dreljila i lupala po instrumentima. Stajala sam uz njega i mislila da se od čuda ne može pomaknuti, ali nisam bila u pravu. On ih je slušao sa zanimanjem. Onda samo otišli na drugi kat, ali tamo zlo i gore! Ovi s prvog kata su bili mila majka prema divljacima u ranim pedesetim koji su urlali, skakali i mahali svojim glazbalima proizvodeći nesnosnu buku. Pjevaču, koji je derući se iz petnih žila zamahivao stalkom mikrofona, iznad glave je visila umjetna zmija i ja sam imala osjećaj da sam ušla u pakao. Želudac mi se stisnuo, malo me tjeralo na povraćanje, glavu sam uvukla koliko je bilo moguće u ramena koja su se ukrutila i samo sam gledala kako ću se što prije izvući iz ove grozomorne situacije. Srećom pa ni Mujo nije u ovome uživao te smo se lagano povukli u mirnije odaje ovog zdanja. Svakome najtoplije preporučujem da pogleda, a mi ćemo sigurno opet kad se vratimo u Berlin.

Tako su prolazili naši mirni dani u Berlinu, a da nismo naišli ni na jednu jedinu mačku. Već sam pomislila da ih nisu protjerali, jer jednog dana smo na nekom gradilištu ugledali čak i zeca (možda zato jer je bio Uskrs?), ali mačke niotkuda.





Zar Berlin koji je gay&lesbian friendly ne trpi mačke? Gotovo da sam bila u to uvjerena sve dok jednoj jutra nisam pogledala kroz prozor u kišoviti dan i u dvorištu ispod klupe ugledala jednu macu koja se sakrila potjerana od napasne vrane.
Osim ovog divnog Tachelesa oduševio nas je Kreutzberg. Multietnička četvrt. Na Heinrich trgu smo odlazili na kavu i kolače. U jedan od rijetkih kafića koji imaju besplatni Internet. Malo dalje na pivo i kikiriki. U jednom od kafića sjedila je i baka s irokezom i dobrano tetoviranim rukama.
U tom našem tumaranju gradom vidjeli smo svega i svačega. Jednom smo kod kolodvora ZOO ušli u bus koji nas je odveo do najistočnijeg dijela istočnog Berlina. To je nešto poput zagrebačkog naselja Travno ili Dugave. A iza tog najistočnijeg dijela ništa. Pustopoljina. Baš tog dana je padala kiša pa umjesto da hodamo otvorenih kišobrana vozili smo se autobusom. Za protutežu smo sljedećeg dana otišli u Potsdam, oko 25 km od Berlina, točnije od središta Berlina. Malo po gradu pa onda u park Sanssouci gdje je ulaz slobodan, a plaća se samo ulaznica za znamenitosti.
Građevina od građevine je udaljena i po dva kilometra. Ako želite sve obići proći ćete petnaest kilometara, a pritom ne smijete koristiti bicikle nego samo vlastite noge. Za obilazak Potsdama smo htjeli unajmiti bicikl, ali već su svi bili iznajmljeni, naime, potrebno je rezervirati unaprijed. Pouka za drugi put. Potsdam leži na rijeci Havel, a oko grada se nalazi niz povezanih jezera. Na sjeveroistoku Potsdama je Babelsberg koji je bio središte njemačke filmske industrije prije Drugog svjetskog rata, a to je i najstariji veliki filmski studio na svijetu. Kao što smo i došli, vlakom smo se i vratili.

U jednoj od naših šetnji prolazili smo pored kuće u kojoj je živio i radio Bertolt Brecht. Odmah iza kuće nalazi se malo Doroteheenstadtsko groblje gdje je i njegov grob, ali i Fichteov i Hegelov. Nekako me raznježilo to groblje bez velikih mramornih spomenika. Po mjeri čovjeka. Zanimljivo je da je studirao medicinu, no vrlo brzo se potpuno posvetio kazalištu. Znao je čovjek što hoće!



Htjeli smo na Alexanderplatzu popiti kavu u TV tornju, ali bio je red pa nam se nije dalo čekati. Možda u nekom povratku, za nekog kišnog jutra kad se drugim turistima neće izlaziti iz hotela. Alex ima bogatu povijest, ali danas se od tih davnih vremena ne osjeća ni dašak, sve je postalo moderno.
U Berlinu je nekoliko jazz klubova, ali nije bilo sreće da poslušamo nekoga od ozbiljnijih glazbenika. No, ipak jedne večeri bio je koncertić na koji smo otišli u A-Trane gdje su nastupali Andreas Schmidt trio i Mana Aznavian. Mana je vrlo mlada pjevačica velikih glasovnih mogućnosti i mislila sam da sudeći prema glasu, a ne prema njenom izgledu ima najviše dvadeset tri godine. No, glas vara, a stas kaže da je mlađa. Sedamnaest joj je godina tek. Poslušajte je, nećete požaliti. Garantiram da će se o njoj još itekako govoriti (i pisati).
Manini roditelji su iz Irana, ali sada svi žive u Berlinu. Sve sam je to ispitala poslije koncerta dok je Mujo otišao po naše kapute.
Istinski me začudio red u Berlinu. Iako po gradu hodaju pripiti ljudi nitko ne urla po tramvajima, autobusima i drugim prijevoznim sredstvima, sjedala koja su tapecirana su čitava, tj. tapecirung nije rasparan, nema grafita po fasadama, osim na mjestima koja jesu alternativna, kao na primjer Tacheles, nema razbijenih boca i prolivenog vina iako ljudi hodaju s flašama u rukama i piju na cesti kao i u tramvajima. Ceste su prljave, ali u tako raznonarodnom gradu vjerojatno drukčije ne može ni biti.
Ja ću se vratiti. Već sam snimila neki mali studio u kojem bih mogla provesti jednu lijepu jesen, učiti njemački, čitati, pisati, crtati, slikati i zvati prijatelje na čaj.