CHABLIS

- Vedrane, što opet radiš u smočnici? – pitala je mama.
- Pa... ništa, nisam gotovo ni bio u smočnici, nisam, samo sam, zapravo, hoću reći da...- zamuckivao je Vedran pokušavajući se izvući iz nezgodne situacije.

Jako je volio jesti, moglo bi se reći da je čak malo pretjerivao, a to njegovoj mami nije bilo po volji. Ne zbog toga što je nosio samo trenirke od rastezljivog materijala nego i radi njegova zdravlja. Istina, i djeca su ga znala zadirkivati, znala su mu reći da se ne vidi u ogledalu jer u njega ne stane, ali on je to sam znao riješiti. Ne bi se uvrijedio, ne bi objesio nos do poda, a ne bi se niti razljutio. Bio je jako dobročudan i odmah bi im opraštao njihove ružne riječi pa bi djeca ubrzo i odustala od takve vrste okrutnih šala.
I djeca su jako voljela Vedrana. Ne samo djeca, svi psi lutalice znali bi se okupiti u Vedranovu dvorištu jer bi uvijek s njima podijelio svoju užinu. Kad je odlazio u školu, osim hrpice prijatelja tu je bilo i nekoliko mačaka koje bi im se mjaučući pridružile. Znale su da će Vedran iz svoga sendviča izvući barem malo salame za njih. Zapravo je kod Vedrana uvijek bilo veselo. Samo da ta liječnica nije mami bacila bubu u uho i sad mama prati svaki Vedranov korak. Uime zdravlja uvela je neka načela zdrave prehrane, koja Vedran baš ne šljivi priviše, ali ni mama se ne da. Zabranila mu je odlazak u slastičarnicu i u smočnicu, a za obroke redovito servira tamni kruh, žitarice, mahunarke, salate i krto meso. Koje Vedran zove „škrto“ meso. No da ne ispadne mačeha, za večeru Vedran smije pojesti kruh s pekmezom kakvim god poželi. Baka se pobrinula da njihova smočnica bude puna pekmeza kakve mnogi ne mogu ni zamisliti, jer ona je zaljubljenica u kuhanje pekmeza. I, dakako, obožava svog unuka, baš kao i sve bake. Bilo je tu pekmeza od kupina, jagoda, malina, krušaka, dunja pa čak i od rajčice. I, naravno, miješanih.

- Hajde, izlazi, ulovila sam te, a lijepo sam ti rekla da u smočnicu ne ulaziš.- nastavila je mama.
- Ali samo sam...
- Nema ali, rekla sam ne i onda je to ne.
- Ali mama...
- Liječnica je rekla da će ti stradati krvne žile, kralježnica, da ćeš...
- Maaaamaaa, molim te ... - pokušavao ju je prekinuti Vedran.
- Ti ne znaš koliko je ugoroženo tvoje zdravlje, sad ćeš stati na vagu, a donijet ću i onaj krojački metar da ti izmjerim struk - nije se dala omesti mama, kojoj je liječnica vjerojatno očitala bukvicu kako nije pazila na Vedranovu prehranu.

Dok je mama po ladici tražila krojački metar, Vedran je nešto šaputao stojeći na vratima smočnice i pružajući ruke prema jednoj od otvorenih staklenki.
- Daj mi ruku - čulo se s druge strane.
- Ma ne smijem prekoračiti prag, mama će me u top strpati - odgovorio je Vedran.
- Pa samo ispruži ruku i malo me povuci.
- Pa ne mogu do tebe, kratke su mi ruke - objašnjavo je Vedran.

Mama je donijela vagu i krojački metar te stala nasred kuhinje, podbočivši se i prijekorno gledajući sina. Vedran je stajao na pragu smočnice, s jednom rukom unutra, s drugom vani, kao da održava ravnotežu.

- Ti si stvarno nemoguć, zar ne vidiš da te gledam?! I to ti nije dosta! Unatoč tome nastojiš meni pred nosom dokopati se dodatnih kalorija. Hajde, dolazi ovamo - bila je oštra mama.
- Ufff - ispuhnuo je zrak Vedran i približio se mami koja ga je blago pogladila po kuštravoj glavi, ali i dalje prijekorno gledala.
- Stani tu. Tako. Zapisat ću, a sutra ćemo ponoviti mjerenje. Sad još podigni ruke.
Mama je pokušavala krojački metar omotati Veranu oko struka.
- Ne, ne, mileni moj, nemoj ti uvlačiti trbuh, da vidimo točno koliko je to centimetara - nije se dala smesti mama.
Kad je mama obavila sva mjerenja poslala je Vedrana na tuširanje i na spavanje. Čekao ga je krevet, mora se dobro odmoriti prije sutrašnjeg školskog dana. Ona je ostala u kuhinji kako bi provjerila u frižideru ima li sve potrebno za sutrašnji ručak ili nešto treba kupiti na tržnici. Začula je neki slabašan glas, neko šaputanje iz smočnice. Zastala je, u prvi čas je pomislila da se nije Vedran ušuljao njoj iz leđa, ali odmah je tu suludu misao odbacila i gotovo sa strahom, kao da očekuje lopova, približila se smočnici.

- Pomozite, pomozite!-šaputao je.
- Anđeo! - izletjelo je mami
- Dajte mi ruku, molim vas - piskutao je.

Majka je oprezno ušla u smočnicu ne vjerujući vlastitim očima. Na otvorenoj staklenci u kojoj je bila marmelada od marelica ležao je zaljepljen anđeo. Pravi pravcati anđeo!

- Isuse i Bože, što ti radiš ovdje? –zaustila je. - Zar tebi nije mjesto na nebu? - nastavila je.
- Pa zapravo... zamuckivao je baš kao i Vedran. –Pa i je i nije. Oboje.
- Kako oboje?- pitala je mama.
-Evo, sve ću objasniti... - šaputao je anđeo. - Anđelima je dom na nebu, ali anđeli čuvaju djecu, a ja sam Vedranov anđeo i zato sam tu, tu kod vas.
-Ali kako si dospio u smočnicu?-inzistirala je mama poput kakvog inspektora.
-Svaki dan kad je Vedran jeo pekmeze, marmelade, džemove i sva ta divna čuda, ja bih se također malo osladio – pričao je svoju priču anđeo. -A sada, sada kad Vedran ne smije toliko jesti slatko ja sam...ja sam...poželio pekmez i pokušao sam sâm!

Mama je prasnula u smijeh. Bilo joj je žao anđela čuvara, ali bilo joj je toliko smiješno da se anđeo zalijepi za pekmez da se iskreno smijala. Onda mu je prišla i lagano odlijepila krilo, koje je bilo posve slijepljeno od narančaste marmelade najukusnijih bakinih marelica. Ponijela ga je do kupaonice i pod mlakom vodom isprala krilo.

- Dobro, možemo li se ti i ja nešto dogovoriti? - pitala je anđela.
- Možemo- bez razmišljanja odgovorio je anđeo, jer anđeli uopće ne razmišljaju, oni sve rade iz srca.
- Ti ćeš paziti da Vedran ne jede marmeladu kada za to nije vrijeme, a ja ću tebi svakodnevno dati tvoj dio, naravno, pazit ću da se ne dovedeš u stanje u kakvom je Vedran. Jer onda ti ni čista krila neće pomoći, od težine se nećeš moći vinuti put neba - pokušavla mu je objasniti mama.
-Dogovoreno! –rekao je anđeo.
-A sada pravac Vedranova soba - rekla je mama.

Kad se anđeo zadovoljno smjestio pored Vedranovog uzglavlja mama je sjela za kuhinjski stol. Kakav je to susret bio! Znala je da anđeli postoje, ali nikada ga prije nije vidjela. Lijepo je kada anđeli pomažu ljudima, a lijepo je i kada ljudi pomažu anđelima. Nego, ti bakini pekmezi stvarno su božanski, sada imamo i dokaz za to!