CHABLIS

Još samo desetak dana i knjiga je pred vama!
Do tada pogledajte još nekoliko fotografija, od kojih su neke pronašle mjesto u knjizi, a neke možete vidjeti samo na ovome blogu.

Poslastica iz još neobjavljenog putopisa Darka Berljaka o usponu djevojaka na Everest


Život nije ništa više od kapi rose koja drži ravnotežu na vrhu travke.
Bouddha, VI. st. p. n. e.


Nikada u životu se nisam osjećao bespomoćnije. Trenutak prije, život mi je bio lijep kao i taj drugi dan svibnja 2009. godine, vedar, obasjan suncem, prepun sreće, optimizma i zadovoljstva zbog onog što su djevojke napravile u zadnjih 25 dana. A onda je odjednom sve nestalo u košmaru kakvog nema ni u najstrašnijem snu. Veći dio visećeg ledenjaka uz zaglušujući prasak odlomio se sa Zapadnog ramena Everesta i počeo padati niz okomitu stijenu. Visok i širok najmanje pedeset metara i dvostruko veće dužine, nekoliko sekundi zadržao je svoj oblik sve dok nije udario u kamenu liticu, a onda se razletio u tisuće komada. Blokovi leda poput divovskih granata padali su na strma snježna polja i povlačili ih za sobom u sve veću bijelu masu koja se još nekoliko sekundi odbijala od pokrajnjih grebena, a onda je punom snagom tresnula u sredinu Ledenog slapa. Vrisnuo sam: „Ne, ne, ne ...“, a vriskovi su se čuli u našem Baznom logoru, ali i onim obližnjima.

Prizor je sam po sebi bio stravičan, ali nadjačao ga je osjećaj užasnog straha da se ta lavina događa baš nama. Znali da se točno u njenom središtu nalaze Jana, Vedrana, Josipa i Ena. Prije jedne minute putem radio stanice razgovarao sam s Janom i kroz dalekozor pratio njihovo kretanje po Slapu.

Ta subota trebala je biti najuspješniji dan na ekspediciji, naravno ako se izuzme onaj o kojem smo još sanjali. Plan da se krene na završni uspon neostvariv je bez prethodnog postavljanja posljednjeg visinskog logora na 7920 m i njegovog snabdijevanja gorivom i zalihama kisika. Rano ujutro je svih pet naših Sherpa, teško natovarenih potrebnom opremom, iz Logora 2 otišlo na Južno sedlo. Javili su se radio stanicom da im treba još dva sata do mjesta na kojem će biti naš Logor 4, sve stvari ostaviti će na sedlu i prije noći vratiti se natrag na Dvojku. Iz tog su logora Jana, Vedrana, Josipa i Ena već u pola sedam ujutro, prije nego sunce omekša snijeg u Dolini tišine i ne obasja Ledeni slap, krenule prema Baznom logoru. Jučer su kao posljednja skupina noćile na Logoru 3.

Dakle, danas će završiti aklimatizacijsko razdoblje za članice ekspedicije, a istovremeno ćemo imati postavljene sve visinske logore i svu potrebnu opremu raspoređenu po planini. Sve je napravljeno točno kako je zamišljeno i čak nekoliko dana prije planiranog roka. Djevojke su se sjajno prilagodile na visinu, upoznale veći dio puta prema vrhu, dosada nije bilo ni jednog problema u penjanju, zdrave su i sigurno će pola njih dobiti šansu da krene na vrh. Sherpe su također svoj posao obavili odlično, kako oni već to znaju pa ćemo među prvima imati Logor 4 na Južnom sedlu do kojega je tek prije dva dana postavljena fiksna užad. Sutra će početi posljednji i najzanimljiviji dio ekspedicije. Nekoliko dana odmora, prikupljanje snage, podizanje motiviranosti do maksimuma i onda slijedi final push kako se oduvijek zove onaj zadnji odlazak na planinu s ciljem da se dođe i njen vrh. Nema vođe ekspedicije koji ne bi bio oduševljen takvim razvojem situacije jer sve je govorilo da, ako vremenski uvjeti ostanu povoljni kakvi su već nekoliko posljednjih dana, djevojke ništa ne može zaustaviti na putu prema vrhu. Nitko od nas nije se nadao da će sve teći tako glatko i bez problema. To se nije moglo reći za mnoge druge ekspedicije i često smo vidjeli kako neki njihovi članovi iz Baze odlaze prema dolini ili ih bolesne i ozlijeđene helikopter odvozi u Kathmandu.

Jana, Vedrana, Josipa i Ena došle su na vrh ledopada već u pola osam ujutro i javile se radio stanicom, prema dogovoru. Trebat će im još oko tri sata do Baze i najopasniji dio Slapa proći će po hladu kojeg stvara Zapadno rame Everesta. Već prije devet sam ih vidio dalekozorom kako se svako malo pojavljuju iza ledenih tornjeva i kreću prema dolje. Uskoro će doći na sredinu Ledenog slapa, a onda ih čeka još samo nekoliko mostova od aluminijskih ljestava i zatim sve lakši teren do Baznog logora. Vrijeme je doručku i svi smo iznijeli stolce ispred velikog šatora, dan je predivan, nema ni najmanjeg vjetra i dok se sunčamo i uživamo u jelu cure bezbrižno čavrljaju koja će oprati kosu, koja rublje i što će još danas raditi. U 9 sati i 11 minuta sa skupinom u Slapu imam potpuno nepotrebnu radio vezu. Jana se zaustavila usred ledenjaka i makar će za sat vremena biti u Baznom logoru, nazvala je samo da javi kako je sve u redu. Iako nemamo o čemu previše pričati, neka viša sila, anđeli ili intuicija, Jani i meni ne dozvoljavaju da završimo razgovor. Dogovaramo se pet minuta o vrsti kompota koje bi rado pojela za doručak, Jana pita ostale cure što će one jesti, pokušam ih pronaći dalekozorom i to mi ubrzo uspijeva, nastavljamo pričati i spominjemo još niz nevažnih sitnica. U 9:16 smo vezu konačno prekinuli, a ja sam otišao u veliki šator odložiti radio stanicu. Kada sam izlazio iz njega započela je tutnjava čiji smrtonosni zvuk sigurno neću zaboraviti do kraja života. I prije nego sam pogledao prema Everestu znao sam što se dogodilo. Najveća lavina koju sam ne samo vidio, već i čuo, svom snagom udarila je u dio Ledenog slapa točno na mjesto gdje sam prije dvije minute vidio naše četiri djevojke. Rušeći sve pred sobom, lavina se povećavala do neviđenih razmjera povlačeći nove količine snijega i leda. Sada je bila široka preko 2 km, a oblak snijega već je bio visok preko tisuću metara. Jurila je prema nama u Baznom logoru udaljenom od tog mjesta preko 3 km i za jednu minutu snježna prašina došla je do nas. Nisam tada to računao, no brzina lavine je bila blizu 200 km na sat. Tko joj se nađe na putu, nema ni najmanje šanse da preživi i nisam želio ni pomisliti što se dogodilo curama.

Prolazile su sekunde duge kao vječnost, svim svojim bićem molio sam da se dogodilo čudo i da su djevojke, ne znam kako, ali ipak preživjele. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Još se snježna prašina nije ni razišla oko nas, kad se iz stanice čuo Janin glas. I ne samo glas, urlala je od smijeha i vikala zajedno s Enom i Josipom: „Darko, jesi li je vidio kakva je bila, bijele smo k'o snjegovići, preletjela je preko nas, sve smo čitave... čekaj Vedrana je nešto niže, evo i nje, živa je i smije se ...“

Brzo mi je opisala što se dogodilo. Kada je gore puklo sledile su se, ali su znale da moraju istog trenutka nešto učiniti. Imale su alpinističkog iskustva, a i nekidan smo u Baznom logoru pričali što treba učiniti u raznim opasnim situacijama, pa slučaju lavinakoje su se mogle očekivati na planini. Srećom, desno od cura bila je velika gromada leda i uspjele su se na vrijeme baciti ispod nje. Jana im je vikala da se prime za ruke kako ih zračni tlak ne bi odnio, stavile su naprtnjače iznad glave, maramama prekrile lica da im snijeg ne uđe u pluća i stisnule su se zajedno. Sve to učinile su u dvije, tri sekunde, jer je samo toliko bilo vremena prije udara odozgo. Koji centimetar iznad njih proletjele su tone i tone snijega i komada leda. Kanonada je trajala nekoliko minuta i lavina je u njihovoj okolici napravila pravu pustoš. Da nije bilo onog bezrazložnog petminutnog razgovora radio stanicama, bile bi stotinjak metara niže na brisanom prostoru gdje ih ništa ne bi moglo zaštiti od mase snijega, leda i zračnog tlaka. Ta lavina nas je za sva vremena naučila koliko je ponekad tanka nit između života i smrti u Himalaji. Sve se u tim planinama može raditi proračunato, s velikom pozornošću, najboljom opremom i vrhunski spremnim ljudima, a u trenutku kada se tome najmanje nada, sve može otići u nepovrat, u crnu zonu i nečiju smrt. Na Everestu se pogiba u puno bezazlenijim situacijama, ako nekoga u Lhotseovoj stijeni pogodi kamen ne veći od ljudske šake ili se netko u blizini pitome Dvojke posklizne na ravnom i odleti u najbližu pukotinu. U ovakvim lavinama šansa da se preživi vrlo je mala, djevojke su je čudom, srećom, ali i znanjem iskoristile i ništa im se nije dogodilo..

Daleko od toga da je sve bilo gotovo. Na sredini Zapadnog ramena Everesta ostalo je još pola seraka koji je prijeteće visio, a iz njega je kao mali slap i dalje curio snijeg. Moglo se svaki čas dogoditi da se sruši i taj ostatak. Trebalo je što prije pobjeći s tog mjesta, ali djevojke su javile da put prema Bazi više ne postoji. Lavina je potrgala ili iščupala stotine metara fiksne užadi, a ljestve preko ledenjačkih pukotina bile su ili slomljene ili su pale u dubinu. U našu radio frekvenciju ubacio se Willie Benegas koji se prije pola sata mimoišao s djevojkama i s vrha Ledenog slapa je ponudio pomoć. Laknulo mu je kad sam mu rekao da su cure neozlijeđene. Zamolio je da pogledaju gdje je jedan Sherpa iz njegove skupine koji je bio korak ispred djevojaka. Ubrzo su ga pronašle u jednoj pukotini, neozlijeđenog i okruženog velikim gromadama leda koje su ga zamalo promašile. Odozgo se pojavio još jedan Sherpa koji je s obližnje pukotine skinuo jedine neoštećene ljestve pa je njih šestoro, nalik na kolonu dimnjačara s tim lojtrama, premošćivalo niz pukotina i jedan sat se grozničavo borilo da što prije pobjegne iz opasnog područja. Krenuli smo prema njima i čekali ih na početku Ledenog slapa. U 11:10 konačno su se Jana, Vedrana, Josipa i Ena pojavile iz ledenjaka i ništa drugo nismo mogli već se samo grliti i plakati od veselja što je sve tako sretno završilo.

Ponovo vam darujem nešto ekskluzivno!


U proljeće 2009. godine četiri naše djevojke stupile su na vrh Mount Everesta, najviše planine na svijetu! Iako sam bila, kao uostalom i vi, vrlo daleko od njih, pratila sam razvoj situacije i kad su trebale krenuti na vrh nisam mogla mirno spavati. Vrtila sam se u krevetu i razmišljala hoće li sve biti u redu. Možda sam preemotivna, ali to je bilo baš tako, kao da su gore išle moje najbolje prijatljice, iako ove djevojke osobno uopće ne poznajem.

Cure su postigle jedan od najvećih alpinističkih i sportskih uspjeha u našoj povijesti. To nije malo, zar ne?

Događaje s tog uspona u svojoj novoj knjizi Više od Everesta opisao je Darko Berljak, vođa ekspedicije i iskusan himalajac.

Više od Everesta prati život ekspedicije od njenog začetka, preko organizacije, priprema, pristupnog hoda kroz živopisne nepalske krajeve pa sve do uzbudljivih trenutaka na planini i trijumfalnog uspona na vrh.
Knjiga obiluje i zanimljivim detaljima o povijesti uspona na najvišu planinu na svijetu, o lokalnom stanovništvu Sherpama te o dosadašnjim hrvatskim ekspedicijama na Mount Everest. Posebno poglavlje posvećeno je ženskoj ekspediciji na Cho Oyu 2007. godine, koja je bila preduvjet uspjeha na Everestu.

Među prvima pogledajte neke od fotografija koje će se nalaziti u ovoj knjizi.

Lavina s Nuptsea


Noćni polazak Lakhpe i Ene s Južnog sedla


Čarolija (ili kaos) u Ledenom slapu


Zračna strujanja iznad 8000m


Makalu iznad monsunskih oblaka


Bazni logor Everesta


Ena i Iris napravile Snješku i Snješka ;)


U ledenoj stijeni Lothsea



Knjigu možete kupiti po povoljnijoj cijeni ako je naručite do 1. prosinca 2009. Jednostavnim klikom na libricon otvorit će vam se sve mogućnosti nabave ove nove i zanimljive knjige.