CHABLIS

Trgnut ću jednu rakijicu za hrabrost pa idemo. Spremam se cijeli tjedan kao za važnu nogometnu utakmicu. Svakodnevno prebirem po pameti što sve treba, da nekim slučajem nešto ne zaboravim. Slušam vremensku prognozu, dva dana najava za hladnije temperature, dva za promjenjivo s porastom dnevnih temperatura.
I sad, hajde, isplaniraj što obući! Prije slušanja dugoročne prognoze na sebi sam imala ljetne krem hlače i crvenu majicu kratkih rukava. Kako je bilo izuzetno toplo noge su mi bile bose. To jest samo u sandalama. Ako zahladi moram skinuti ljetne hlače i obući traperice. U redu. Uz to mogu nositi nekoliko košulja i majica, već prema tome kako ću se osjećati. No, problem nastaje ovisno o tome hoće li padati kiša ili ne. Ako je kiša onda moram obuti tenisice jer jedino one ne propuštaju. Ako nema kiše mogu obuti i cipele pa u tom slučaju i neke najlon sokne u boji kože. Ako obujem tenisice, eh, onda ne mogu imati najlon sokne jer to nose samo gospođe koje svoje vrijeme provode u ženstvenim kostimićima i s pismo torbama. Dakle, treba razmisliti. Ako obujem tenisice i obućem traperice koliko imam kratkih čarapa, takozvanih sokni, koje mi pašu. Ako obučem uz traperice šarenu košulju ili majicu onda sokne moraju biti jednobojne. Aha, ako jedan dan nosim te sokne drugi dan moram staviti druge. Moje kolegice bi sigurno primijetile da nisam promijenila čarape. Ako drugi dan obujem cipele sve je u redu. Ali ako drugi dan opet pada kiša kad odlazim na posao onda je situacija kao i dan prije. Tenisice i sokne. Mogu obući jednobojnu majicu, sve su mi košulje koje pašu na traperice šarene. U tom slučaju ima više šanse da su mi čiste čarape koje pašu uz majicu, traperice i tenisice. Bijele ne mogu biti jer će me odmah pitati jesam li se udala za nekog Hercegovca koji po Zagrebu gradi kuće. Nisam, kao uostalom ni za koga. Crne ne mogu obuti jer se to protivi mom dobrom ukusu. Kad si zamislim crne sokne, krem tenisice i plave traperice odmah mi se smrači. Ne, to nikako. Uostalom, to samo razmišljam da ne bi išlo, ionako uopće nemam crne sokne. Pa kojeg će mi vraga! Da sam muško i da nosim odijela, onda da, naravno. Ali ja sam žensko koje se dva puta mjesečno bori s hormonima i sigurno ne nosim svečana muška odijela i dobro uglancane elegantne cipele uz koje bi te crne čarape pristajale. Razmišljala sam ja i prije o čarapama, jer se svaki puta pokaže da je to veliki problem. No, u našim dućanima nije jednostavno kupiti sokne kakve su mi potrebne. Obično su to neki dječji uzorci. OK, nađe se i primjerenijih mojoj dobi, ali uglavnom su to decentni cvjetići ili neke pruge. Imam i jedne s nekim kvadratićima koji zapravo nisu kvadratići jer su im stranice neravne iako su možda jednake dužine. Jednobojne je gotovo nemoguće naći. Pogotovo u nekim bojama! I sad je pitanje kako da ja uskladim cvjetne čarape s košuljom koja je recimo isto tako s uzorkom cvijeća, ali ne podudaraju se po bojama. Da ne pričam da me muči kako pronaći čarape cvjetnog uzorka koje bih mogla uskladiti s mojoj bluzom na kojoj je uzorak tulipana. Pitam se koji cvijet na čarapi paše uz tulipan na bluzi. Moji tulipani su žuti. I sad razmišljam ovako, ako je bluza plava s uzorkom žutih tulipana to je sasvim ok uz plave traperice. Problem se javlja kad nemam jednobojne plave čarape, a nemam ni žute, iako mislim da bi žute bile možda prenapadne za tu kombinaciju. Ne, žute ne bih obula jer bi mi skratile ionako kratke noge. To bi u hlačama bilo kao odrezano. Plavo. Rez. Tenisice. Ne, nikako. Mislim, imam ja tamnoplave sokne, ali treba misliti unaprijed da budu u tom trenutku čiste. Pomislila sam i na to da ih izvučem iz kante za zmazani veš ako baš nikako drukčije ne ide, ali bojim se da bi se na neki način skužilo o čemu se radi. Prugaste ne mogu ići uz tulipane, a prugastu košulju istih boja nemam. Imam jedne s pticom u letu. Gledam po ormaru, mogle bi ići uz svijetloplavu majicu. Ako slučajno prognoza ne bude točna pa se sve izjalovi onda ću morati obući i tu svijetloplavu majicu za posao. A onda moram i te čarape. Znači, neće mi ostati za kasnije. Valjda je jasno pod kakvim je pritiskom čovjek kad je polujavni djelatnik. Svi te promatraju, gledaju što si obukao danas, što si imao jučer i s nestrpljenjem iščekuju što ćeš obući sutra. Ima kolega i kolegica koji su to sredili na taj način da imaju kišnu i sunčanu varijantu po danima u tjednu, ali ja nisam pristalica toga. To je previše predvidljivo pa postaje monotono. Točno se zna tko ponedjeljkom nosi suknju i bijelu košulju te maramu da malo razlabavi tu strogu kombinaciju. To su najvjerojatnije osobe koje se kupaju samo vikendom pa onda bijelu košulju oblače na apsolutno čisti vrat. Za toplije vremenske prilike ponedjeljkom se nosi majica u bijeloj ili krem boji. I tako redom po danima u tjednu. Ali ja ne želim da mi život bude do te mjere predvidljiv. Radije se malo pozabavim s razmišljanjem o čarapama, toliko mi dopušta moja napola zatomljena kreativnost. Da se vratim čarapama. Ako ih i obujem za posao s tom svijetloplavom majicom treba vidjeti mogu li ih oprati na vrijeme. Točnije hoće li se osušiti. Mislim, ne moram ja njih prati u vešmašini ako nemam dovoljno rublja za pranje, jer treba razmišljati i o onečišćenju prirode raznim sredstvima za pranje, a i o trošenju velikih količina vode. Palo mi je na pamet da ih sušim sušilom za kosu. To bi moglo biti u redu, osim ako se do tada sušilo koje koristim već više od desetljeća ne pokvari. A moglo bi, ponekad smrdi, čini se da pregorijeva. Ili nešto slično. U svakom slučaju na njega se ne mogu osloniti. Ako će biti sljedeća dva dana promjenjivo s porastom temperatura mogu nekako iskombinirati nešto ljetnije, mogu malo i trpjeti ako baš treba, mislim ako padne kiša mogu imati sandale pa se noge osuše, a toplo je pa se neću prehladiti. Samo bi mi trebalo još i to da se prehladim! Ali kakvo vrijeme će biti petog dana? Toplije ili hladnije ili isto? Kako sačuvati adekvatne čarape za taj peti dan? Stalno razmišljam o tome i kako vrijeme prolazi ja nisam ništa pametnija. Odlučila sam imati tri varijante. Ako bude toplo i bez kiše, ako bude toplo s mogućnošću kiše i ako bude hladno s kišom ili bez nje. U prvom slučaju, za toplo i bez kiše, spremila sam ljetne krem hlače, narančastu majicu i narančaste sandale. Odlazak pedikeru je obavezan. U drugom slučaju, toplo s mogućnošću kiše, obući ću haljinu da mi se kojim slučajem ne smoče nogavice hlača, onda to djeluje zamazano i neuredno. Noge će biti bose, već su potamnjele od rada u vrtu. To nitko ne mora znati, uvijek se može reći da sam bila na moru ili u solariju. Krem sandale da pašu uz prozračnu ljetnu haljinicu svijetlih boja. Ako bude hladno s kišom ili bez nje, to je ta treća mogućnost, onda ću obuti tenisice i spremila sam pored traperica te jedine tamnoplave sokne, a za majicu ću se lakše odlučiti. Odnosno, stavila sam ja na stranu i onu svijetlo plavu pa neka za posao bude neka druga koja manje paše. Shvatila sam razmišljajući tako da nikako ne bi bilo dobro staviti bluzu s tulipanima jer zapravo to ne paše uz tenisice. A tenisice svakako moraju biti ako je kišovito jer ne promaču. Nezgodno je to ako obuća promače jer se čarape mogu zafarbati od obuće ako su svjetlije, što srećom u mom slučaju nije slučaj. Još nisam čula da su se tamnoplave čarape zafarbale od krem tenisica. Ali obrnuto, e to je bilo slučajeva. Neki nose tenisice na bosu nogu, no ni to ne valja. Ako obuća promače i pušta boju stopala djeluju nenjegovano i zmazano. Zamislite samo osobu koja nosi tamnoplave ili crne tenisice ili cipele. Kad ta obuća pusti boju na kožu stopala kao da gledate u noge mrtvaca. A ja nikako ne bih voljela da se o meni misli kao o mrtvoj osobi. Dajem sve od sebe da me se doživi kao aktivnu i poželjnu živu osobu u svakom smislu.
Da malo skratim, možda vas ne zanima baš sve u detalje. Došao je taj dan, danas, i baš sam se lijepo obukla, bila sam i kod frizera. Kod frizera sam se naručila tjedan dana prije, kad smo se dogovarali da odemo kod svojte na kavu. Ona jako vodi brigu o mojem vanjskom izgledu, on baš i ne.
I evo, baš je zazvonio telefon, suprug mi je javio da otpada dogovor jer je nešto iskrsnulo. I da znate, uopće mi nije žao, nekako se izmorim kombinirajući što ću obuti kad idem k njima jer izuvanje je obavezno, a pogled uprt u naše noge neizostavan.
Otvorit ću pivu i pogledati vijesti na tv programu.

Već danima su visoke ljetne temperature. A sad opet najavljuju val zahlađenja s kišom. Navodno su te velike razlike u temperaturi i te nagle promjene vremena zbog zagađenja okoline, atmosfere, stratosfere, bacanja papira od ćevapa po cesti i ostalih stvari koje neuki smatraju banalnostima, a zapravo se radi o ozbiljnoj stvari koju pojednostavljeno zovemo nemar prema prirodi i samome sebi.
Da priznam, ovih dana sam se baš dobro odmorila od čarapa i svega, ali danas pod okriljem prepunog shoping centra čarape su mi opet malo uzdrmale osobni mir. Kako vremenske prilike nisu baš naklonjene izletnicima odlučili smo to ljigavo vrijeme iskoristiti za neku kupovinu koju već mjesecima odgađamo. Jednim mobitelskim pozivom moja stečena obitelj najavila je sutrašnji dolazak k nama na kavu. Kažem, samo malo sam se uzdrmala, jer sad sam ja ipak na svom terenu. Nema tu sad cile-mile i trt-mrt pa da ja plešem kako drugi svira. Tu sam ja doma, na svom terenu, ja ću biti u šlapama, imati ću donji dio plišane trenirke neke mišje boje, boje sivog miša, jer u boji poljskog ne bih nikada kupovala trenirku, i šarenu majicu kratkih rukava. Sokne mogu biti u boji, bez boje, šarene, jednobojne, a i ne moraju biti, mogu biti bosa u šlapama, mogu imati nalakirane nokte, nenalakirane, odrezane, čampljaste, izrašpane ili potrgane, sve će to šlapice moje milene sakriti. Jasno je k'o dan da su moji nokti uredni, ali da i nisu, eto, to ne bi bio nikakav problem. I gle, kao da me išlo, kao da sam imala neku sreću! Kako uvijek rogoborim da nema jednobojnih kratkih čarapa u visini nosa su mi se stvorile tamno plave. Naravno da sam ih odmah kupila. Sad u mome ormaru stoje dva para. Osim tih sokni odabrala sam i najfinije kekse, kakve vjerojatno sebi ne bih kupila osim da dobijem povišicu, ali oni tako rijetko dolaze k nama da sam se htjela iskazati. Tim više što nas osim izuvanja kod njih najčešće dočeka prazan stol. Ali neću gunđati, netko bi mogao pomisliti da odlazim u goste radi hrane. Ne, to nikako. Keksi s čokoladom, keksi s kikirikijem, vino, sok, mramorni kolač, kava s kofeinom, bez kofeina, nesica, ekspresica, ako treba i orient-ekspres, turska, bez šećera, sa šećerom, s mlijekom, bez mlijeka, kozjim, kravljim ili sojinim, na biranje, pretpostavljam da će trpeza biti zadovoljavajuća. A onda ću ja sjesti i gledati u njihove noge. U njihova stopala. Imaju li čarape od merciziranog pamuka, od nemerciziranog ili od češljanog pamuka. Da nisu možda sintetičke? Mješavina i u kojem postotku? Možda netko od njih nosi medicinske, one bez lastike u gležnju, da ne prekidaju cirkulaciju...Proučavati ću koliko su istanjene niti na palcu ili na peti. Gledati pašu li im čarape s odjećom. Ako ugledam neki „krumpir“ tj. rupu na čarapi mogu im ponuditi konac u istoj boji, sto vragolija i podlosti mogu smisliti do sutra. Možda da naglancam parket pa da bude sklisko? Suprug je već u nekoliko navrata primijetio da ga ne čujem kad me nešto pita, ali ja sam se sasvim prebacila u razmišljanje o sutrašnjem danu tako da mi njegove riječi niti ne uđu kroz uho pa ne moraju ni izaći. Znam, nije to lijepo prema njemu, to da ne čujem što me pita, ali tom telefonskom najavom dolaska ja sam osnažena, konačno nestaje iz mene nelagoda koju osjećam kad mi odlazimo u njihov stan s debelim fejk tepihom, iz mene istječe nagomilani stres poput vodopada, a samopouzdanje raste poput Horvatinčićevih zgrada. Teško mi je to i podijeliti s njim, on to ne razumije, njemu je svejedno ima li na nogama čarape od prije dva dana, pet dana, od prije tri tjedna ili godinu dana. Njemu je svejedno je li gumica oko gležnja rascufana ili čarape uredno stoje na nozi. On će jednostavno uzeti jedan od pari čarapa koje odbaci svlačeći se prije spavanja i koje danima stoje po podu, ovisno u kojoj su mu boji cipele ili hlače. Pod u našoj spavaćoj sobi preplavljen je cvijetovima zagasitih boja. Da su življih boja te namreškane čarape privukle bi pčele i bumbare koji bi se uvlačili u njihovu nutrinu vjerujući da ulaze u veliki tučak, no ako koji i navrati brzo shvati da se radi o prevari, da je to samo miris ustajale muške čarape. Navikla sam na te njegove čarape koje samo baci na pod bilo da ih je imao sat do dva ili tjedan dana. Preko čarapa shvatila sam razliku muškog i ženskog poimanja vrijednosti. Volim te njegove tragove koje ostavlja za sobom, tako i kad je na putu osjećam da je kod kuće. Poberem čarape, operem ih, ne sve, neke ostavim kako bi se osjećao ugodno kad se vrati, osušim ih i onda ih po boji razvrstam i jednako tako složim u ormar od svjetlijih nijansi prema tamnijima. Ne znam kako je s ostalim muškarcima, ali vjerujem da ima svakakvih.
Usnula sam lako. Muškarac je, stojeći na jednoj nozi lijevom rukom skinuo čarapu, zatim promijenio nogu te istom, lijevom rukom skinuo i drugu čarapu i bacio ih na pod. Ja sam svoje odložila u kantu za zmazani veš. Da imamo više mjesta u stanu osim jedne kante za bijelo i jedne za šareno rublje ja bih imala kante za razvrstavanje rublja po bojama. Kanta za žuto i narančasto, kanta za crveno i smeđe, kanta za tamnoplavo i ljubičasto, kanta za svijetloplavo i lila, kanta za crno (radi pranja s posebnim deterdžentom za crno rublje) i tako dalje da vas ne davim ovim sitnicama.
Snovi su mi bili lepršavi i laki poput povjetarca i dobro izglancanog parketa. Ustala sam odmorena, vesela, čila. Dobru volju nastojala sam prenijeti i na životnog suputnika, no on je nešto mrgodan ujutro što se zna prebaciti i na cijeli dan. Te ga bole leđa, te razmišlja o poslu, te ga smeta jer pada kiša, sto problema ima i divim mu se kako s njima izlazi na kraj.
Ja sam se jako veselila susretu s familijom. U mojoj glavi je već sve bilo isplanirano: kao ću im reći da se izuju, gdje ću ih posjesti da im što bolje vidim stopala, što ću ako me zamole šlape, da, baš sam jučer bacila dva para za goste jer su se gotovo raspale, a nismo stigli kupiti nove, napraviti ću lagani propuh da vidim kako migaju nožnim prstima da ih zagriju i još puno ideja čuvam u glavi.
I tada se oglasilo zvono. S nestrpljenjem sam čekala dok dođu pješice na peti kat. Osluškivala sam njihove potpetice i pokušavala zamisliti tko ima kakve cipele. Nisu morali zvoniti nosom jer su došli praznih ruku. S osmjehom filmske dive poželjela sam im dobrodošlicu dok je muškarac u kuhinji nosio rakiju dobrodošlice na stol. Zatvorila sam vrata za njima. Jednom okrenula ključem.
Nisu ni trenutka zastali u hodniku. Ni trenutka. On u tenisicama, a ona u tamnoplavim štiklama lagano i samouvjereno su ušetali u kuhinju. Nakon toga smo otišli u dnevnu sobu. Ja sam nosila pladanj s rakijom i keksima. Ruke su mi malo podrhtavale od bijesa. Nadala sam se da se to neće primijetiti. Susret se neplanirano odužio. Točnije, bili su točno sat vremena, ali tih sat vremena trajao je kao tjedan dana. On je mirno sjedio na kauču. Ona je često šetala, te je gledala naše nove zavjese te naš novi krevet, pa je išla isprazniti mjehur ili štoliveć, uglavnom kad su nakon tog cjelotjednog boravka kod nas otišli ja baš i nisam bila za neku akciju. Aha, samo da pripomenem, ipak imamo trajnu uspomenu na njih, bolju nego da su donijeli cvijeće i paketić kave. Njene su štikle utisnule bezbroj malih udubljenja po našem ne sasvim novom, ali ipak lijepom parketu.