CHABLIS

Nakon puno vremena Fata se pokrenula. Dimije se zalijepile za guzicu, guzica za stolac i nikako da se makne iz stana. Srećom, ima Muju kojeg mjesto ne drži i tako je pala odluka za za praznične prvomajske dane odu u bijeli svijet. Dimije je svukla i bacila ih u ćoše, u ruksak potrpala odjeću i obuću potpuno različitu od one koju inače nosi, Mujo ju je utrpao u auto i nakon dugih sati vožnje našli su se na sjevernom kraju jezera Garda u Arcu, jednom od poznatijih svjetskih penjališta. Smjestili su se u kampu podno krasnih stijena.
Sljedećeg dana oni koji su pristizali više i nisu mogli naći mjesto za kampiranje, sve je bilo puno puncato. Zanimljivo je to kako ljudi bježe u prirodu da bi se odmorili od grada, jedni od drugih, a onda, kolika ja gužva, spavaju gotovo jedni na drugima.
Odmah ujutro poslije doručka (ne preobilnog, naravno) krenuli su prema ferati koju je Fata odabrala. Poznavatelji Fatinih nedaća znaju da je prije godinu dana polomila mnoge lomljive dijelove gležnja te da baš i nije bila aktivna tako da je sada došla na penjalište potpuno bez kondicije. Njena logika je govorila da je bolje popeti jednu tešku feratu prvi dan jer nikad ne znaš hoćeš li sljedećeg dana moći ispenjati bilo što drugo. Što se pokazalo potpuno ispravno.
Izbor je pao na Monte Albano, na feratu Ottorino Marangoni, ocjenjenu kao vrlo zahtjevnu na početku, nešto manje u drugoj polovini. Nažalost bilo je previše ljudi te moralo čekati u redu, do sada još Fata nije vidjela da se i u stijeni stoji u redu kao kad je u zagrebačkoj Tvornici kulture neka rasprodaja.
Na početku ferate je potrebno malo gimnastičarskih pokreta da se uspne do mjesta odakle stvar „klizi“, nakon toga dolazi jedna predivna zračna prečnica, ili kako se to već zove na hrvatskome jeziku, tako da ferata nije preporučljiva za one s vrtoglavicama i za paničare.



Mujo je, naravno, sajlu koristio samo za osiguravanje, dok se Fata iste držala nešto češće te je zaradila lijepe, velike, žute žuljeve na desnoj ruci i nešto manji žulj na lijevoj koji je vrlo brzo puknuo kao mjehur od sapunice.



Fata k'o Fata, priča sa svakim koga se do'vati pa je tako čekajući u redu na nekom „zahtjevnijem“ detalju ferate popričala s čovjekom (gdje nađe baš njega!) koji je radio feratu pa je to bio jedan sentimentalan povijesni osvrt . Inače, bilo je puno Austrijanaca, Čeha, nešto manje Slovenaca, dosta Talijana, čak i Rusa, i eto, Mujo i Fata dva 'Rvata.



Na kraju ferate Fata izuva penjačice da je mine bol u nožnim prstima, ali novu kacigu teško skida s glave. Nikad ne znaš odakle može kakav kamen doletjeti. Na samom početku jedan manji kamičak je zaista i doletio u kacigu, a negdje usred ferate je jedan mrvicu veći Muju pogodio u rame. Stijene su bile dosta krušljive.


Izlazak iz kamina

Nakon tog penjačkog dijela dana Mujo i Fata sjeli su na bicikle i otišli do jezera. Malo se provozali, ali to nije bilo jednostavno jer je tolika gužva da je vožnja biciklom neugodna i opasna stvar. Na povratku su u Arcu pojeli sladač, sjeli na štengice crkve i promatrali ljude.



Fata je usnula prije nego li je legla. Čini se da je bila prilično umorna.
Drugog dana Fatin umor je bio toliki da se odlučila na vožnju biciklom umjesto na feratu. Iako, ni vožnja biciklom baš nije nezahtjevna, jer ceste prema Trentu vode kroz brda, ali uspon je uglavnom bio blag (tako bi to procjenio Mujo, dok bi Fata rekla da je bio srednji) i kontinuiran te joj se samo jednom povraćalo od napora.

Iako je znala da je umorna i da je ruke više ne služe najbolje, poslijepodne je ipak odlučila barem pokušati ući u novu feratu, srednje ocjene težine, imenom Rio Sallagoni Castel Drena. Radi se o posebnoj ferati kroz kanjon koji je nekada služio kao tajni izlaz iz dvorca Drana. Navukla je svu opremu i bila je puna volje, ali napravivši samo dva-tri koraka na stijeni zaključila je da je pametnije odustati.

Tu je Fatina tankoćutnost došla do izražaja, vratila se do auta i čekajući Muju lila suze k'o kišna godina. Razmišljala je hoće li to svijetu zatajiti ili ne, ali ipak je prevagnula njena ljubav prema istini. Nakon večere utješila se čašom hladne pive.

Ne valja proćerdat dan, tećeg se išlo u novi podvig. Slatka feratica prije povratka. „Fausto Susatti“ do vrha Capi.



Lagana šetnjica do ferate, predivan pogled na Lago di Garda, na Dolomite di Brenta, na Monte Baldo i na dolinu Sarca. Budući da se radi o jednostavnijoj ferati ovaj puta se i Fata samo ukopčavala i glumila veliku penjačicu bez hvatanja za sajlu.




Predah




Eh, da je odletila tko bi vama sada ovo pisao?! Ruke su uživale u dodiru sa stijenom, negdje glatkom i izlizanom od posjeta gomile ljudi, a negdje još netaknutom i hrapavom kakva bi i morala biti. Silujemo stijene i ne pitajući ih za zdravlje, sve za vlastiti gušt, a na uštrb prirode.
Eto, tako su Fata i Mujo proveli Prvi, drugi i treći maj.

A znadete li vi da je sada 30 godišnjica uspona Stipe Božića na Everest? Ne, ne misli Fata njegovim stopama, samo podsjeća one koje to zanima.