Večeras je na ALU otvorena izložba radova studenata odsjeka za Animirani film i nove medije. Atmosfera je bila sasvim domaća, hoću reći kao da su se prijatelji našli u nečijoj staroj kući. Nema ni traga onoj iz, recimo, Klovićevih dvora ili Muzeja za umjetnost i obrt. (Iako, velika je razlika između Klovićevih dvora i MUO-a. U korist Muzeja za umjestnost i obrt. Naime, u Muo-u je sve životnije, dok je po drugim našim galerijama i muzejima atmosfera prilično sterilna. Na stranu „čuvari“, tj. studenti i studentice koji ionako nezainteresirano sjede na stolcima u kutu i čitaju svoje skripte, a neki ni to nego kunjaju i drijemaju.)
Ja volim ići na otvorenja. Ne zato što sam skorojević već stoga što su to jedine prigode kada je u muzeju ili galeriji prisutna gomila ljudi koji se naguravaju kao da im je stalo do umjetnosti. A zapravo im je stalo samo da budu viđeni. Meni su oni najdraži eksponati! Tu se hrane moje muze!Tu je vrelo moje inspiracije. Tada su galerije pune kao što bi trebale biti svakodnevno.
No, danas sam otišla vidjeti sasvim neobičnu izložbu. Ali pretencioznu. Pretencioznu zato jer vjerujem da će veći dio autora za koju godinu biti poznati i izvan ove derutne zgrade u Zagorskoj u kojoj je postavljena izložba.
Na izložbi je i rad mog starijeg sina, ali to nisam slikala. Baš sam i mogla...Zato ću vam reći: to je animirani zec koji na kraju filma ugazi u drek!
Mi i sutra, u subotu, nastavljamo s „izložbom“. Zapravo će to biti obaranje nepostojećeg rekorda. Eto, mi se kao obitelj najčešće bavimo besmislenim stvarima. No, zato nam nikada nije dosadno. Moj sin i njegovi prijatelji i kolege s ALU radit će najveću snježnu grudu. Počet će kod Savskog mosta pa do Bundeka i natrag. Kažem
mi jer ja ću biti zadužena za nahraniti gladna usta poslije snježnog performansa.
Go to ImageShack® to Create your own Slideshow
