CHABLIS

Ovog su ljeta Mujo i Fata odlučili vozit bicikle. Ne, nije to početak vica, to je početak našeg godišnjeg odmora. Prethodile su pripreme. Tako je, recimo, Fata uganula gležanj. Mujo je razmišljao što treba ponijeti na put (male hlačice s kratkim rukavićima!). On stalno nekud zuji pa nije trebao dodatne fizičke aktivnosti, ali je zato bio zadužen za odabir rute. Budući da se Fata pokazala nadarenom zaraditi ozljedu i da je mjesec dana mirovala poput drvene Marije, Mujo je kilometražu smanjio na minimum, jer s Fatinom kondicijom se baš ne može računati.
Odluka pala da biciklima prođemo dio biciklističke staze uz Dunav, od Passaua do Beča (cca 326 km, bez dodatnih obilazaka gradova i mjesta koja vas zanimaju).
Potrpali smo stvari u bisage, napumpali gume bicikla, stavili ih na krovne nosače auta i krenuli put Beča. Putem smo pogledali Hundetwaserove toplice, Blumau. Hm, ne bi bilo loše u povratku s bicikliranja odsjesti par dana i isprobati tih pet termalnih kupališta i dva bazena s izvorskom vodom. Cijene vas sigurno ne zanimaju, no... ako baš umirete od znatiželje pogledajte na internetu.
Spavali smo malo prije Beča. Rano buđenje nije izbrisalo moj entuzijazam. Auto smo ostavili u P&R, u predgrađu Beča i biciklima krenuli prema željezničkoj stanici.

Jutro u Beču



Jutro je bilo prohladno, na ulicama malo ljudi, ali zato mi je osmijeh izmamila vjeverica koja je pretrčavala cestu. Kupili smo karte, utrpali bicikle pa nas same u vlak i u 7:45 krenuli za Passau. U vlaku je bilo dosta istomišljenika, odmah se rodila slika kako ćemo se voziti u koloni kao što voze automobili u top sezoni prema našem Jadranu i obrnuto. Srećom, nije bilo tako.
Passau je gradić na njemačko-austrijskoj granici, leži na tri rijeke (Ilz, Inn i Dunav) i spominje se već davne 460 kada je sveti Severin (eh da je on znao da će danas Severina biti tako popularna...) na stjecištu rijeka podigao samostan.

Passau, most na Innu



Gradić je prekrasan, vrijedi odvojiti vrijeme za šetnju i razgledavanje, a svakako prije nastavka puta naći će se neki restorančić za lagani ručak.
Poslijepodne smo započeli naš put, širokom stazom uz Dunav. Čitavim putem do Beča moguće je birati lijevu ili desnu stranu rijeke, što ovisi o ukusu biciklista, volite li voziti uz samu rijeku ili kroz sela i gradiće. Staza je široka, tek na nekim mjestima vozi se po cesti, ali to je zanemarivo. Jednako tako možete voziti malo po jednoj, a malo po drugoj obali rijeke, a brodićem se na nekim mjestima možete prebaciti na drugu stranu. Tog smo dana došli do «šlinge», do mjesta Schlögen i smjestili se u kampu obitelji Gugler.

Schlogen



Razmišljali smo o jednom drugom kampu s druge strane Dunava. Taj je kamp bio na brdašcu, pogledali smo ga, ali još je bilo rano predvečer i nismo znali što bismo radili do spavanja, jer oko kampa nije bilo ničega osim nekoliko krava. Zato smo se odlučili za ovaj drugi oko koje su i hoteli, računajući na nekakav društveni život. Nedostatak odabranog kampa je taj što je uz samu cestu pa se zbog buke ne može najbolje spavati. Naravno, koga buka smeta. Uz večeru smo napravili plan za sutradan i potom usnuli snom pravednika. Da, da, još prije sna podlegla sam ubodu dunavskih komaraca što se taj čas nije činilo kobnim, ali sutradan mi je lakat za koji su se zainteresirali bio otečen poput teniskog. Inače, komaraca je bilo začuđujuće malo, da ih ima više ja bih to sigurno znala. Možda sada i ne bih pisala ovu putešestviju.
Ujutro smo pospremili našu kuću, ugurali je zajedno s vrećama za spavanje u bisage i krenuli dalje. Bilo je sunčano, čak malo prevruće. Prolazili smo kroz Aschach, tu smo hranili patkice pa smo onda prešli na drugu stranu rijeke.Naišli smo na skupinu penzionera koja je vozila u koloni prilično brzo za njihovu dob (ni penzioneri nisu ono što su nekad bili). Na biciklima su svi imali iste bisage, u odnosu na naše male poput elegantne pismo torbice za večernji izlazak te sam zaključila da im s desne strane stoje tlakomjer i lijekovi za slučaj da im pozli, a s lijeve radio stanica da mogu biti u vezi sa svojim ordinariusom*. (pogledati legendu na kraju teksta)
Vozili smo krajem koji je bio prepun rodnih jabuka, a neke koje su popadale po livadi završile su u našim trbusima (prema poslovici trbuhom za jabukom). S obzirom na vremenske prilike jezero Feldkirchen bilo je kao melem na ranu. Nakon vožnje po suncu i vrućini osvježenje u jezeru je dobrodošlo.

Jezero Feldkirchen



Kornjača na jezeru



Malo se i drijemalo u travi pa se jelo sladoled pa se opet kupalo i kad je bilo dosta «mirovanja» nastavili smo put prema Linzu. Na dunavskoj plaži prije Ottensheima se nismo okupali, ali smo je zato pofotkali, prošli kroz Ottensheim i nastavili prema Linzu.

Dunavska plaža



Da bi se došlo do mosta koji treba prijeći kako bi se ušlo u Linz vozili smo se po uskim uličicama, zapravo po nekom gradilištu, ali na kraju tih uličica-gradilišta naišli smo na super kafić iz kojeg je na radost okolnih stanara treštala glazba.

Kafić za poželjeti



Dakako da smo zastali i malo na biciklima zaplesali. Nismo se spustili na piće jer nebo ne nekako natmurilo i sugeriralo nam da što prije odemo u grad. Linz je proglašen Kulturhauptstadtom Europas za 2009.

Linz



Činilo se da će kiša svakog trena, ulice su postale tamne bez sunca, ali od svega toga ništa i mi smo bez kiše stigli u kamp koji se nalazi samo par kilometara od grada. Te je noći pala kiše, zapravo padala je k'o blesava. Napravila sam potpuno krivi korak, prije spavanja sam «važne stvari» spremila u šator tako da sam ujutro našla mokre bicke i mokru majicu, srećom tenisice su ostale suhe. Natopio se plan puta, moja tekica u koju zapisujem gluposti i neke važne stvari pa ih je trebalo zbrinuti.
Pospremili smo šator i krenuli na doručak koji nas je čekao 6 km dalje od kampa, Steyregg. Tu smo pojeli odlične kroasane i popili izvrsnu Illy kavu. Sad su na red došli moja tekica i karta, među stranice smo umetali salvete i toaletni papir kako bi se vlaga što prije povukla.

Tragovi kiše



Putem nas je pratila kiša, ali iza podneva se umorila pa prestala. Zanimljivo mjestašce je Mauthausen, ako se ima dovoljno vremena treba pogledati ljekarnički muzej. Dalje nas vrijeme služi, kiša ne pada i nije previše vruće. Ručamo na brdašcu, u Wallsee-Mitterkirhenu, lisičice sa zemlknedlima. Poslije ručka bacamo se na prvu klupu u parku i lagano drijemamo petnaestak minuta dok nas nije probudilo crkveno zvono. Krećemo dalje i putem nailazimo na ludu stambenu kuću i ne možemo odoljeti ne ovjekovječiti je.

Luda kuća



Na kraju dana smještamo se u kampu u Willersbachu.

U kampu




Dalje nas je dunavski put vodio do Melka. Svakako treba pogledati benediktinski samostan, veliki barokni kompleks iz 1738. godine.

Melk







Tu započinje i jedno od, kako kažu, najromantičnijih vinogradarskih područja Austrije. Istina, prvo smo naišli na plantaže marelica i višanja, tek kasnije na vinograde. Prošli smo kroz Willendorf, mjesto gdje je pronađen kipić Venere Willendorfske, visok 11 centimetara, o širini se ne govori. Lijepo, ipak je to izričaj ženske plodnosti iz paleolita. Put nas dalje vodi do Spitza i na kraju dana zaustavljamo se u Durnsteinu. Prolazim kroz vrata ostatka dvorca u kojem je, u 12. stoljeću bio zatočen kralj Richard Lavljeg Srca.

Ulazak u grad



Danas je tamo luksuzni hotel, a kao što vidite tu smo ostavili bicikle i put nastavili našim Rolls Royceom*. (pogledati legendu na kraju teksta)

Put ćemo nastaviti ovako



Eh, ako odlučite spavati u kampu, a ne u hotelu kao mi, npr.*, iznenadit će vas činjenica da se restoran koji je ujedno i recepcija kampa zatvara već u 19h te da ćete vrlo teško u samom mjestu nešto pojesti iza 20h. Dakako, ako želite spavati u kampu morate prijeći rijeku, a brodić vozi samo do određenog vremena.

Durnstein



Mi smo na jedvite jade pronašli neki mali restorančić u kojem smo uspjeli pojesti pecivo (!) i popiti pivo. Pecivo su nam ugrijali u mikrovalnoj, valjda smo im bili simpatični, jer za Čehe koji su sjedili do nas peciva nije bilo, ni hladnog ni toplog.

Krems



Ujutro smo krenuli dalje, Stein pa Krems. (Tu nam je palo na pamet kako bi Zagrebu dobro došao neki muzej na obali Save, da malo oživi grad, malo smo se ljutili na Bandića, sjetili smo se kako svašta radi i o mnogočemu vodi briga, a o mnogočemu i nebriga te zaključismo da je stvarno strašno da u metropoli nisu u stanju asfaltirati prolaz koji vodi ispod Savskog mosta prema pizzeriji Stara Sava a kojim svakodnevno prolaze i pješaci i biciklisti, koji je u potpunom mraku i u kojem se osjeća zadah što ljudske što pseće mokraće. A u Kremsu postoji muzej karikatura. Kad bismo mi imali takav, kad bi se Bandić sjetio financirati nešto u tom stilu nagradila bih ga počasnim mjestom u muzeju.)
Koji kilometar dalje natočismo malo goriva i nastavismo prema Tullnu.

Muzej karikatura u Kremsu





Prvo smo se provozali po botaničkom vrtu, razmišljali smo da unajmimo čamac i malo veslamo, ali oblaci su se navukli pa smo shvatili da smo brži i sigurniji na biciklima.

Tulln



U Tullnu je muzej Egona Schielea pa tko voli nek' izvoli. U samom centru grada su radovi, kopa se, sve je prerovano i ne djeluje nimalo privlačno. Dajem glas samo za vrt u kojem se može uživati cijeli dan. Ipak nas je sustigla kiša pa smo sjeli u jednu od slastičarnica i počastili se čekajući da kiša bar malo prestane. Za mene nije čudno, ali za Muju je to nevjerojatno, kiša mu je vjerojatno utjecala na orjentaciju jer smo se jedva izvukli iz grada na biciklističku stazu. Vozili smo pored malih kućica, vikendica, zgodno uređenih okućnica i došli do Klosterneuburga, par kilometara od Beča. Smjestili smo se u kampu, ovog puta smo bili pametniji pa smo sve stvari ostavili u bisagama i najlonom prekrili bicikle jer se spremalo na kišu (...grmi, sijeva, nevrijeme se sprema...). Ipak smo stigli prošetati gradom, popeti se do srednjovjekovnog samostana, večerati i isplanirati sutrašnji dan.
Noću je padala kiša, jutro je bilo svježe i vlažno.
Odmah smo krenuli prema Beču, kišica nas nije smetala. Srećom, dok smo došli do grada prestala je.

Ulazak u Beč



Vozili smo se do Hundertwasserove kuće pa se vratili u centar, doručkovali, popili kavu, provozali se po Stephansplatzu, pronašli jednu malu knjižaru u kojoj smo malo sanjarili, ostavili bicikle i malo prošetali pa ponovo na bicikle, pojeli viršlu pa konačno otišli po malo kulture. U Albertini je bila izložba Paul Klee, da smo i htjeli bolje nismo mogli poželjeti za kraj našeg putovanja. Osim Kleea bila je postavljena i izložba od Moneta do Picassa, što je uključivalo i radove Renoira, Degasa, Cezannea, Matissa, Chagalla (ljubljeni moj!) Modigliania, Kandinskog... sve donacija jedne obitelji.
Tko traži kretanje, a ne previše napora ovo je idealan izbor.



Update: ili editor sam cenzurira ili je neki drugi mirakul u pitanju, ali ovaj dio teksta nikako da se pojavi:Šetamo uz Dunav i uživamo u predvečerju. Tuširamo se i odlazimo na večeru. Uskoro ulazimo u regiju poznatu po vinima pa i ovdje pijemo jedno od njih. Mujo se svake večeri pita što li ti Austrijanci osim vina drže u svojim podrumima. Ne mogu, a da mi pred oči ne dođe slika Natashe Kampusch i novijeg anti junaka Josefa Fritzla. Iako je tragično sve okrećemo na šalu. Da sve bude još ciničnije vlasnik restorana na prvoj stranici jelovnika predstavlja svoju cijelu obitelj; ovo je moja supruga, pa slijedi fotka, ona se brine za sobe, ovo je moja kći, ona kuha i blablabla...a nama pred oči dolaze slike austrijskih podruma i zatočene djece koja sjede među bačvama s vinom. No, hrana mu je bila izvrsna, posebno kolači. Ja i dalje ludim od uboda komaraca, ali pomoći nema.
Četvrtog jutra zaustavljamo se u Persenbeugu, na brani, gledamo kako pristižu brodovi i kako se spušta vodostaj brane. Dosta je vožnje uz rijeku pa idemo malo uzbrdo, do svetišta Maria Taferl. I I ovdje dolazi sličica s oblizekima :P