CHABLIS

Pavao je bio vreća kostiju. Na njega se kilogrami nikako nisu lijepili. Vrijeme objeda bilo je vrijeme za suze. Tada su suze imale posebno nadahnuće. Suze bi iskakale iz oka jedna za drugom; munjevitom brzinom stvarajući potok uz mali nosić, sve do kuta usnice gdje bi gubile na brzini, a zatim bi se pretvorile u slap koji je završavao u tanjuriću s hranom. Mahune u tanjuru glumile bi čas ribe, a čas trbušne plesačice. Pire krumpir trudio se biti što vjernije snježno brdo, a pileći batak odsječeno stablo. Usta su ostajala čvrsto zatvorena. Dok god ne bi prošla opasnost od variva. No, kad bi Pavlove oči ugledale sladoled, suzotok bi naglo presušio, smiješak bi zauzeo položaj na krajevima usana koje su omekšale u nestrpljenju da se dočepaju slatkog hladnog deserta. Priča se ponavljala iz dana u dan.
Sve dok jednog dana, sve dok jednog dana u kuhinju nije uletjela mala zelena papigica koja je neprestano ponavljala “ja sam ptiče maleno, perje mi je zeleno, tko pojede cvjetaču, na ruku mu doletjet ću”.
Pavao je zinuo u čudu, žlica je uletjela u usta, a mala ptica doletjela na ruku.
Od toga dana Pavao jede sve povrće redom, a prije obroka kao papiga ponavlja: “ja sam ptiče maleno, perje mi je zeleno, tko pojede cvjetaču, na ruku mu doletjet ću”.

"Kloks" , travaj 2008.