CHABLIS

jedna prigodna dječja za ovo ljetno vrijeme


Krokodil je pokazivao svoje prekrasne bijele zube. Nije se žurio, više je plutao nego plivao. I to onako kako bi ga morska struja nosila. Malo na pučinu, malo uz obalu. Čini se da ga pučina svojim prostranstvom baš i nije oduševljavala. Doimao se sretnijim na plićaku.
Njegove zelene ljuskice blještale su na suncu, oči su mu bile dobrohotne, ali oni bijeli zubi i dalje su izazivali nepovjerenje kupača. U koju god bi uvalu krokodil stigao, svi su uz ciku i vrisak izašli iz mora.
Hodajući plažom, Martin je skupinu djece upitao jesu li vidjela njegovog krokodila. Vidjeli ga jesu, ali nisu vjerovali da je taj krokodil baš njegov. I odrasli su se čudili: kako bi dječak poput Martina imao krokodila. Pa u Nilu je mjesto krokodilu. Ako već ne tamo, onda u zoološkom vrtu. A Martin je svima pripovijedao kako su zajedno krenuli na plažu, zajedno se kupali, a onda je krokodil naprosto odplutao. Moguće da je i zaspao na podnevnom suncu. Martin ga je dozivao, no krokodil se nije odazivao. Možda mu je more ostalo u ušima pa zato nije čuo. Ili je bio željan pustolovina. Svi su Martina gledali s nepovjerenjem jer ih je pokušavao uvjeriti kako je njegov krokodil dobar, pitom i strpljiv, a više od svega voli igru s djecom u plićaku.
Objašnjavajući ljudima dobru ćud svog ljubimca Martin je začuo urnebesnu viku. Pohitao je da vidi što se događa. Njegov je krokodil upravo lijeno uplovio među male plivače. Martin je brzo dotrčao, skočio u more i zaplivao ravno do svog krokodila. Bio je presretan što ga je pronašao. Zagrlio ga je i potapšao po glavi. No, bio je i ljut jer ta mu je klada otplivala i nije se htjela odazvati na sve njegove pozive. Za kaznu je izvukao čep i začulo se pšššš…
Uskoro je od prekrasnog krokodila ostala ispuhana plastika. Smotao ga je, stavio pod ruku i odnio kući. Neka se nauči pameti.
Sutra će ga ponovo napuhati i zajedno s loptom za vodu ponijeti na plažu.