CHABLIS

Dala sam oglas u novine. Prodajem auto. Zapravo, mužev auto. Prije nekog vremena dao je otkaz u firmi u kojoj je bio faca. Otada ja radim, a on gleda kroz prozor. Kroz prozor se vide kojekakvi prizori. I lijepi i ružni. On više voli one lijepe. Ja svoj glas dajem za one ružne, jer o njima uvijek bolje tračaš s prijateljicama. Zanimljiviji su. Moj muž s prozora gleda kad se otvara kafić u našoj ulici. Dva starija susjeda, obojica penzioneri, prije njega uđu u kafić i zgrabe novine. Onda moj muž čeka na prozoru kad koji od njih izađe, to je znak da su novine slobodne. Tako je jednog jutra, očekujući da jedan od dvojice stalnih izađe, ugledao kako netko lijepi ceduljicu na auto koji je bio parkiran tik pred kontejnerom za pet ambalažu. Jutro je bilo sunčano pa se odmah spustio. Nepravedno bi bilo reći da ga je natjerala znatiželja, to bi možda bilo primjerenije da se radi o nekoj ženskoj osobi. Recimo da je bio radoznao, a uskoro će se dokopati i novina. Tko zna što je on očekivao, radilo se o običnoj obavijesti o prodaji auta. Neki susjed prodaje polovni, dobro uščuvani auto. Nije imao olovku kod sebe, u kafić nosi samo naočale. Misli da je nepristojno ispunjavati križaljke u „javnim“ novinama. Zato je odlijepio ceduljicu s auta na kojoj je bio i telefonski broj. Nakon što je u dijelu za pušače, uz malu šalicu extra kratke kave pročitao novine od početka do kraja, vratio se u naš stan. Nazvao je broj koji je pročitao s papirića. Ja sam već u kuhinji pripremala ručak jer sam radila poslijepodnevnu smjenu. Kuharica sam u restoranu društvene prehrane. Čula sam kako se dogovara da se nađe s vlasnikom auta i da ga isproba. Još su nabrajali neke tehničke detalje koji me nisu zanimali pa ih nisam niti upamtila. Tog smo dana za ručak imali dinstane mahune i teleće šnicle. Moj je muž ponovo izašao iz stana. Samo je dobacio da se brzo vraća i da ima dobru priliku. Brzo se vratio i pitao za koliko će ručak. Ogladnio je jer ne doručkuje, samo pije kavu uz novine. Ručak je bio u podne, kao i uvijek kad radim drugu smjenu. Dok smo sjedili za stolom i jeli mahune sa šniclama rekao je da će kupiti taj auto. Jer je nešto mlađi od našeg. I ima lajsne na vratima. Tog se poslijepodneva, dok sam ja radila, našao na piću s nekim prijateljima u koje ima puno povjerenja. Radi konzultacije o kupnji auta. Drugog jutra nije čekao kad će jedan od dvojice penzionera izaći iz kafića. Obrijao se čim se probudio i otišao u grad. Kupio je kupoprodajni ugovor i podignuo novac u banci. Nazvao je onaj broj s papirića i dogovarao se za odlazak kod javnog bilježnika. Ne znam što su se dogovorili, ali znam da je otišao odmah i nije se vratio na ručak. Njegov dio sam ostavila u maloj rajnglici pokraj špareta. Navečer mi je rekao da sad imamo dva auta. Sljedećeg jutra je shvatio da je to preveliko opterećenje za naš budžet jer moja plaća je prosječna. A njegove više nema.
Na moj oglas javilo se samo dvoje ljudi. Interesirao se i konobar iz kafića. Ali on je zafrkant, stalno priča viceve i nije se za osloniti na njega. To me nije začudilo jer kad sam otvorila novine s oglasima činilo mi se da svi u ovom gradu prodaju aute. I baš sam se zapitala tko će ih kupiti ako ih svi prodaju. To znači da su prodavači ujedno i kupci. Ali nemam ja vremena za jutarnje filozofiranje, dobro da je i to dvoje nazvalo. Prvi je došao pogledati auto neki gospodin s djevojčicom. Rekao je da je vidio i boljih auta za tu cijenu. Onda je rekao dovođenja i otišao. Malu je vodio za ruku, a ona nije rekla ništa. Mi nemamo djece, ali da ih imamo sigurna sam da bi pozdravljala pri dolasku i odlasku. Slijedeća dva dana nije nitko zvao. Onda je nazvala jedna gospođa koja se i predstavila. Zove se Klara. Pitala je o potrošnji goriva, a ja joj nisam znala odgovoriti. Rekla sam da mi ostavi svoj broj telefona i da će je nazvati moj muž čim se vrati s kave. On je nazvao i odgovorio na sva njena pitanja. Za dva dana ponovo je nazvala gospođa Klara. Rekla je da bi oni došli u naš grad pogledati auto. To ne bi moglo biti toga dana nego kad njen muž bude imao slobodan dan. Samo da ne prodamo auto nekom drugom. Kome bi ga prodali kad nitko drugi nije ni nazvao.
Točno nakon tjedan dana nazvala je gospoda Klara, mi smo baš bili za stolom, i rekla da stoje pred našom kućom. Ostavili smo žlice u polupraznim tanjurima, obrisali usta, obuli cipele i izašli pred kuću. Gospođa Klara je došla s mužem i djetetom. U sebi sam se zapitala zašto kupci sa sobom vode djecu. Hodali su oko auta. Mi smo ih pratili u stopu. Ako nas je netko gledao kroz prozor sigurno se smijao. Smiješno je kad četvero odraslih i jedno dijete hodaju okolo auta kao da igraju neku dječju igru. Rekli su da im se auto sviđa. Moj muž je mužu gospođe Klare pružio ključ od auta i rekao da ga isproba. Ovaj se nećkao i gledao gospođu Klaru. Rekao joj je neka ona sjedne u auto. Ona je odgovorila da je u auto salonu sjedila u takvom autu. I ona mu je savjetovala da ga isproba. Nije htio. Onda smo svi zajedno popili piće u kafiću gdje moj muž uvijek ujutro pije kavu i čita novine. Gospođa Klara je bila trudna. Valjda je zato umjesto „mužu moj“ govorila „mužjače moj“. Tako mu je rekla „mužjače moj, što misliš?“, a on je odgovorio „a što bi' mislio, ti reci“. Djevojčica im je bila kćerka. Ona im je rekla da se njoj auto sviđa i da ga kupe. Dijete je pametno. Samo joj je deset godina. Gospođa Klara još je nekoliko puta ponovila isto pitanje, a njen je muž davao uvijek isti odgovor. Pitali su možemo li malo spustiti cijenu. Spustili smo. Bili su sretni jer tako mogu kupiti i peć za zimu. Još uvijek nisu htjeli isprobati auto. Ali odlučili su kupiti ga. Moj je muž vozio njenog do javnog bilježnika. Nas tri smo sjedile u kafiću i pile sok od brusnica. Doznala sam da gospođa Klara trenutno ne radi. Suprug je policajac i navodno, faca u njihovom gradu. Gospođa Klara je jako simpatična. Pozvala nas je da za vikend dođemo k njima na ručak.
Moj i njen muž su se vratili od javnog bilježnika. Vozio je moj muž. On je i novac izbrojao i spremio ga u svoj džep. Sutra će ga odnijeti u banku, s lopovima se nikad ne zna. Naručili smo još jedno piće, da svi zajedno proslavimo kupoprodaju. Iza svojih leđa čula sam smijeh. Naš konobar šaljivđija pričao je viceve. Pitao je što se čuje kad policajac padne u vodu. Čula sam i odgovor. Čuje se „glup“. Moj muž, gospođa Klara i njen muž pričali su o vremenu. Zaista je ovo proljeće bilo previše kišovito. Nadam se da nisu čuli vic.
Dugo smo sjedili u kafiću. Muž gospođe Klare nikako da se odluči uzeti ključ i sjesti u novi auto. Dobro da je djevojčica bila s njima, drugog je dana imala nastavu ujutro pa su ipak morali krenuti.