CHABLIS

Na nos mu je navirala tristosedamdeseta psovka, stajala na vrh jezika, ali on je tako odgojen da niti jedna jedina nikada ne bi prešla preko usana. Stvarno mu je svega bilo dosta, on bi rekao «puna mi je kapa» dok bi netko drugi odbrusio «pun mi je kurac». Tankoćutan kakav je, dosta se dobro nosio sa životnim izazovom. A život nas uglavnom ne mazi čak i kad smo najmanji, najranjiviji, kad nam je svega nekoliko dana i kad nas majka blago privija na grudi pri svakom našem pokušaju plača. No, uvijek se nađe neka mudra iskusna žena koja već dobro načetih živaca podvikuje majci «pusti ga neka plače, ojačat će pluća». Zaključak je «pod staklenim zvonom se ne živi». Ispod njega nema zraka. Disati. Moramo disati punim plućima da bismo od života izvukli sve što se nudi. Zdenko je položio vozački. Iz prve. Ivo je imao auto. I vozački. Recimo da je bio u prednosti.
Zdenko i Ivo se vole. Jako. Jer ih ne smeta negodovanje društva. Strasno. Jer je i to preduvjet za dobru vezu. Ivo je Zdenku posuđivao auto. Za odlazak u kupovinu, u posjet staroj teti i bolesnoj majci, za odlazak na posao. Kad bi Ivo popio čašicu više vozio bi ga kući. Ivo je momak staroga kova. Uvjetno rečeno. Voli biti glavni. Voli imati sebi ravnog prijatelja. Ipak, da ne bude ni ljepši ni pametniji, niti sposobniji, ali tu negdje. Jer kao što rekoh, starog je kova, mora ostaviti mjesta za prigovor. Zdenko vozi dobro, ali nikada neće voziti tako dobro kao Ivo. To se podrazumijeva. Muško je muško.
Krenuli su na duži put. S prijateljima. Vozili su «na smjenu». Ivo se ponašao neuobičajeno. Kudio je Zdenka. Bez takta. Primitivno. Rekao mu je «kako to pederski voziš!». Zdenko se iznenadio. I nastavio voziti. Onda je rafalno uslijedilo «zašto si u četvrtoj, a ne u petoj!?; ne koči tako, ne vozi onako; ne gledaj samo naprijed, gledaj i natrag; tko je tebi dao volan u ruke?». Zdenko je prvo pomislio da odmah stane sa strane i prepusti volan Mr.Savršenom, ali onda je odlučio da se ne ponaša kao "pičkica", te je nastavio voziti trpeći uvrede koje su padale još teže jer su ih slušali i prijatelji. A one su nastavile padati punoćom ljetnog pljuska koji traje duže od uobičajenog.
-«Znaš li koliko koštaju pakne, ti smradu pederski. Ne vozi toliko lijevo, ubit ćeš i nas i druge!»- izlazilo mu je iz usta.
Zdenku se steglo grlo, suze su se nakupljale u kutovima očiju pa je vidio još slabije nego inače, a Ivi nije nedostajalo ni na tu temu primjedbi.
-«Što voziš kad ne vidiš, zabranio bih ja vama slijepcima auto, samo sjednete za volan i kurčite se po cesti. Briga vas za ostale, mi smo za vas magarci, 'ajde, 'ajde vozi, što si se usr'o, nisi na polju, na autocesti si!- režao je Ivo.
Sada je i po Zdenkovim kriterijima čaša bila prepuna. Stao je na prvoj benzinskoj crpki na autocesti. Otišao je u toalet isprazniti mjehur, ali gotovo da je više slane tekućine klizilo niz njegove nježne obraze. Lagano je protresao spolovilo, zakopčao šlic, podlakticom desne ruke otrao suze s lica, duboko udahnuo i izašao iz toaleta. Vani je Ivo naizgled opušteno čavrljao s prijateljima, ali njegova sad pritajena nervoza nije promakla Zdenku. Prijatelji su odmah iskrenim oduševljenjem nevozača rekli Zdenku kako je brzo i sigurno vozio i što bi oni dali da imaju auto i vozački, ne bi se morali prilagođavati drugima, išli bi kad oni žele i kuda oni žele te kako je to baš super izmjenjivati se u vožnji, a Zdenko je samo odmahnuo rukom ne rekavši ni riječi. Nije mu bilo jasno kako mogu na taj način doživjeti situaciju, potpuno zanemarujući etičku stranu. Dobro, možda ne baš etičku, ali da bi Ivi dobro došla poduka iz lijepog ponašanja, neki bonton, u to je bio siguran. Ivo je bio nervozan jer je shvatio da je «malčice» pretjerao, ali nije to mogao priznati pred prijateljima.
-«Upadajte, upadajte, idemo dalje» - rekao je. «Ja ću voziti, ti Zdenko malo odrijemaj, sigurno si umoran» -dodao je.
Zdenko nije komentirao. Šćućurio se na svom sjedalu suvozača i utonuo u svoje rastrojene misli. Ni Ivo nije bio razgovorljiv. Samo su prijatelji na zadnjem sjedalu veselo ćaskali kujući planove za dobru zabavu. Ivo je odagnao svoje misli koje su ga, u stanci za razgovora s prijateljima, činile nervoznim, lijevu je ruku položio na rub otvorenog prozora, a desnom je pridržavao volan. Iako nije bio razgovorljiv ipak je sudjelovao u pošalicama s prijateljima, dok je Zdenko učahuren u svoj osjećaj manje vrijednosti gotovo nestao u sjedalu. Bio je toliko potišten da više nije čuo ni glasove prijatelja, ni sporadične Ivine odgovore na neka njihova pitanja. Sjedio je i vozio se nalik mrtvacu kojeg su tako postavili ne bi li ipak prešli državnu granicu bez umrlice i ostale popratne dokumentacije.
Ivo je postigao svoje. Morao se isprazniti, otresti se na nekoga kako bi ispustio iz sebe nagomilan bijes koji su izazvali oni kojima nije mogao baš ništa. U uredu je uvijek bilo puno problema, rješivih i nerješivih, ali najviše su ga nervirali njemu nadređeni kojima nije smio ni zucnuti. Zato je imao Zdenka na kojeg se otresao po potrebi Sad je vidio da je pretjerao, bilo mu je žao, ali ne može se ispričavati sada pred prijateljima. Ako se Zdenko ne oraspoloži pitat će ga prije spavanja muči li ga nešto, pa će to biti i prilika za ispriku. Bude li potrebe.
Promet je bio gust. Svi su bili pomalo nervozni jer se vozilo u koloni, a temperatura je nadilazila razumnu. Trideset stupnjeva. Automobili bez klime i s klimom, kako koji. Usijane glave proizvodile su neuračunjive postupke, iz usta su izlazile proključale psovke kao što i motori neispravnih automobila često zakuhaju u takvim kolonama. Ivo je psovao u prazno, psovao je vozače koji ga nisu mogli čuti, kao što su i oni psovali njega, a da on toga nije bio svjestan.
Zakuhalo se na autocesti; što od temperature, što od kaosa.
-«Boga mu njegovog, kako vozi! Kreten. Ka-ta-stro-fa!»- podvikivao je Ivo na vozača ispred sebe naglašavajući svaki slog zadnje riječi
-«Nije za njega ni traktor. Ni trak-tor…- nastavljao je svoj monolog.
Kolona je bila poduža, a Ivin fitilj sve kraći. Odlučio je preteći tog kretena koliko god to, u ovim uvjetima, više nalikovalo fikciji nego stvarnosti. Uzrujan i sam je učinio pogrešku davši lijevi žmigavac. Krenuo je ne pogledavši u retrovizor.
-«Majku mu, majku muuu…»- zadnje je što se čulo iz Ivinih usta. Udarac u bočni dio auta zaglušio je sve ostalo. Odbacilo ih je na drugu stranu ceste. Treći automobil udario ih je u stražnji kraj i nastao je opći krkljanac. Prijatelji su okrvavljenih glava histerično zapomagali, jaukali, jer su prilikom sudara jedno drugo udarili čelom i sudarili se nosevima. Ivo se od udarca onesvijestio. Zdenko je uspio zadržati prisebnost.
-«Ne urlajte! Dajte da vidim …» - rekao je zapovjednički.
-«Ništa vam nije. Male ogrebotinice. Stavimo zavoj i sve u redu…» - sad im je već tepao gotovo kao maloj djeci.
Izašao je iz auta da bi otvorio lijeva vrata i pomogao Ivi. Sad su i drugi vozači izašli iz svojih automobila. Neki da pomognu, a neki iz čiste radoznalosti. Ivo je i dalje bio u nesvijesti na svom sjedalu. Nije se vidjela ni jedna ogrebotina, ni jedna kap krvi. Zdenko je bio spokojan. Vjerovao je da je Ivo u nesvijesti zbog šoka. Uskoro su pristigla i ambulantna kola i policija. Policija je uvijek priča za sebe, ali ovaj put nije bilo kompliciranja i zapisnik na osnovi Zdenkovih opažanja sačinjen je vrlo brzo, budući da Ivo nije mogao dati iskaz zbog vlastite nesvjestice.
Liječnici su, za razliku od Zdenka, bili zabrinutiji. Ne zbog prijatelja, koji su zadobili samo blaže posjekotine i kontuziju nosa, nego zbog Ive.
-«Izmjerite mu tlak»- zapovjedila je liječnica. «Moramo ga što brže prebaciti u bolnicu, ne sviđa mi se ovo njegovo stanje. Imobilizirajte ga, za svaki slučaj.»
Promet se pomalo normalizirao, a i usijane vozačke glave malo su se ohladile. Temperatura se spustila na 26°C i lagano se spuštao mrak. Pomoć na cestama je odvezla slupane aute. Prijatelje su policijskim kolima odvezli do njihove kuće. Ivo je smješten na Odjel intenzivne njege .Zdenko nije smio ostati uz njega, odredba liječnika. Vratio se sutradan. Vijesti nisu bile dobre. Ivo će ostati invalid.
-«Mrvice moja, sve će biti dobro» - tješio ga je Zdenko.
-«Hoće kurac, jebem mu mater blesavu, tko mu je dao auto» - siktao je Ivo smetnuvši s uma da je on sam skrivio nesreću.
-«Nemoj biti ljut. Nemoj ljubavi, pusti sad to.» - govorio je Zdenko pomažući mu gotovo majčinski da se pridigne u bolesničkoj postelji.
-«Za koji dan ideš kući»- nastavio je zakopčavajući mu poderanu bolničku pidžamu.
Mekim njegovanim rukama popravio mu je čuperak rijetke kose, spustio nježan poljubac na blijede usne i uputio se zamišljeno kući, svjestan da je pred njima dug pakleni život za koji treba prikupiti snage.