HRVATSKI DOMOBRAN

četvrtak, 16.10.2008.

Papine misli

Čemu vjera?

Biti kršćanin znači ljubiti.
To je nevjerojatno teško i istodobno nevjerojatno jednostavno.
No kako god to u mnogim okolnostima može biti teško...

No kako god to u mnogim okolnostima može biti teško
- biti svjestan toga duboko je oslobađajuća spoznaja.

Vi ćete vjerojatno reći: Pa lijepo!
To je Isusova poruka koja je jako utješna i lijepa.
No što ste od nje napravili vi teolozi i svećenici, što je
napravila Crkva? Ako ljubav dostaje, zašto onda vaše
dogme, zašto onda vjera koja se neprestano natječe sa
znanošću? Nije li onda zaista istinito, kao što su govorili
liberalni učenjaci, da je izopačenost kršćanstva u tome
što je umjesto da s Kristom govori o Bogu Ocu i umjesto
da jedni drugima budemo braćom izgradilo nauk o Kristu;
što je umjesto da potiče na uzajamno služenje izmislilo
neku nesnošljivu dogmu; što je umjesto da potiče na ljubav,
zahtijevalo vjeru te mogućnost da se bude kršćaninom učinilo
ovisnom o ispovijedi vjere?

Ta su pitanja, nedvojbeno, jako ozbiljna, i kao i na sva doista
velika pitanja na njih nije moguće odgovoriti u tren oka, nekom
jednostavnom formulom.
No u isto vrijeme ne možemo zanemariti ni činjenicu da su ona
već u sebi pojednostavljena. A da se u to uvjerimo, potrebno je,
doista, da svoje dosadašnje promišljanje primijenimo na svoj
vlastiti život. Biti kršćanin znači ljubiti, a ljubiti znači ostvariti
kopernikanski obrat života, zahvaljujući kojemu prestajemo
od samih sebe raditi središte svijeta i drugima nalagati da
se okreću oko nas.

Ako se iskreno i pošteno osvrnemo na sebe same, tada uviđamo
da ta čudesno jednostavna poruka u sebi nema samo nešto
oslobađajuće nego i nešto vrlo uznemirujuće. Jer tko od nas može
reći da nikada nije ignorirao niti prošao pokraj gladnoga, žednoga
ili bilo kojega čovjeka koji je trebao našu pomoć?

Tko od nas može zaista reći da je dobar prema drugima?
Tko od nas ne mora priznati da je čak i u dobru koje čini drugima
još uvijek prisutno barem malo egoizma, samozadovoljstva i
uvažavanja svojega »ja«?

Tko od nas ne mora priznati da više ili manje živi u pretkopernikanskoj
iluziji te da druge promatra i ostvaruje samo u njihovu odnosu prema
svojemu vlastitom »ja«?

Tako velika i oslobađajuća poruka ljubavi, kao jedini i dostatni sadržaj
kršćanstva, može postati i nešto vrlo uznemirujuće.

Ovdje se uključuje vjera. Ona, u biti, ne znači ništa drugo nego da je taj
deficit naše ljubavi, tipičan za sve, ispunjen preobiljem zastupničke
ljubavi Isusa Krista. Vjera nam jednostavno kaže da je sam Bog u
preobilju izlio svoju ljubav na nas i tako unaprijed nadomjestio sav
naš deficit.

Vjerovati, na posljetku, ne znači ništa drugo nego priznati taj deficit;
znači otvoriti ruku i dati se obdariti. U svojem najjednostavnijem i
najunutarnjijem obliku vjera nije ništa drugo nego onaj trenutak u
ljubavi kada spoznajemo kako je nama samima potrebno da nas
daruju. Vjera je, dakle, onaj trenutak u ljubavi koji se uistinu očituje
tek kao ljubav; ona se sastoji u tome da svladamo samodopadnost
i samozadovoljstvo osobe koja, sebi samoj dostatna, kaže:
Sve sam učinila, više mi nije potrebna pomoć.
Tek u takvoj »vjeri« završava egoizam, istinska suprotnost ljubavi.
Prema tome, vjera je su-nazočna u istinskoj ljubavi; ona je
jednostavno onaj trenutak ljubavi koji je doista čini takvom;
iskrenost osobe koja ne računa na vlastite mogućnosti, nego
zna da je u svojoj potrebitosti obdarena.

Naravno, ta se vjera može razvijati i tumačiti na različite načine.
Trebamo si samo posvijestiti činjenicu da gesta raširenih ruku,
gesta iskrenog primanja, u kojoj ljubav zadobiva svoju unutarnju
čistoću, zahvaća u prazno ako ne postoji onaj koji je ispunja
milošću opraštanja. I kada ne bi bilo odgovora koji se zove Krist,
sve bi ponovno moralo završiti u uzaludnom naporu i besmislu.

Tako se u gesti vjere, u koju se treba pretočiti istinska ljubav,
nalazi urođena želja koja se pruža prema Kristovu otajstvu,
koje, kada se otkrije, daje potrebno tumačenje te temeljne geste,
čije bi odbijanje značilo odbijanje same vjere i ljubavi.

No krenimo i u suprotnom smjeru: koliko god da je to istina i
koliko god, polazeći odatle, postoji nužna potreba kristološke i
crkvene vjere, istodobno ostaje istina i to da je sve ono što
susrećemo u dogmama u biti samo tumačenje:
tumačenje presudne i uistinu dostatne temeljne stvarnosti
ljubavi Boga i čovjeka.
Prema tome, i nadalje uistinu vrijedi da se oni koji ljube, i koji
istodobno vjeruju, smiju zvati kršćanima.
(autor teksta: Joseph Ratzinger, papa Benedikt XVI.)