HRVATSKI DOMOBRAN

srijeda, 15.10.2008.

Mom prijatelju Isusu

"Moja Ljubav je jača od svakog zaborava"

Sjećaš li se one djetinje tajne koju sam tako rado podjelila
s Tobom? Ti si ju ugravirao u srce koje me zbog katkada okrutne
istine volilo najviše...

Sjećaš li se one djetinje tajne koju sam tako rado podjelila s tobom?

Tad mi se učinila poput neraskidivog dijamanta kojeg smo uspjeli
rastaviti na pola... i nismo prekršili obećanje... Ti si tajnu ugravirao
u srce koje me zbog katkada okrutne istine volilo najviše...

Onda ti rekoh - uvijek ću biti tu, možda jednom malo starija, ali u
molitvi zasigurno uz tebe... Molitva je učinila svoje, opipljivu blizinu,
mada su nas katkada mnogi kilometri moje krivnje znali djeliti...

Znaš li što sam pomislila kad su me, prijatelju moj, vijugavi životni
puti poveli na daleke ceste bez putokaza? U krajeve gdje sam
žeđala za onom istom djetinjom igrom? U mjesta gdje nisam imala
orijentir?

Pomislila sam na činjenicu da ćemo se sresti, i ne prestajati pjevati...
ondje... u tvome vrtu...
Još i danas me hrabre dani kad si granje loših trenutaka s mojih
stabala rezao i sadio mi krošnje svoje ljubavi... podiže me ona
vjera koju si mi pokazao na toliko prijatelja, koja i dalje vjeruje u
savršenstvo Očinskog ostvarenja tebe u mom životu...

Znaš li dragi moj prijatelju, što će ti kiše pjevati, kad se sjetiš kako
smo nekada pljuskovima dozvolili da nas udalje od svakodnevice
i stopimo se u rijeku prijateljstva?
Kroz njih ćeš čuti moju molitvu, sam ćeš ju skladati, a ja ću ti iz
daleke stvarnosti govoriti tonove... ionako smo uvijek srcem sve
znali i tako činili...
Jedan će niski ton biti posvećen mom zaboravu, drugi zahvalni,
i taj će biti najviši, jer sad, kad te silno želim vidjeti i vratiti se u
one dane, želim čeznutljivo pjevati... trenutke kada smo oboje
imali toliko toga, a hodali smo bosih nogu, i držali se prljavih
ruku, djelili posljednje ušteđevine... neopterećeni... i udaljeni...
ali toliko bliski... katkada nismo morali niti razgovarati...

Blagoslovom praćeni, nikad nismo bili povrijeđeni, svijet nam
nije uspio nametnuti svoje diktature. Težinu smo djelili i
razumjevanjem se krijepili...

Glas je tvoj odavao odraz rješenja formule u zagonetnom
životnom problemu; ruka tvoja putokaz mojem hodu, a
pogled tvoj najopsežnije more mojem shvaćanju prijateljstva...

Što ćeš mi reći kad se opet susretnemo?
Ti znaš kako je ova zemlja kružnica i prepuna je gradova s
jete na pješčane statue naših igara i razgovora koje smo
oblikovali katkada pjesmom!?

Dozvat ću te tišinom i nečujno te pitati;
...voliš li me prijatelju moj...?

Ti prešuti odgovor... jer si mi jednom rekao da ga ne zaboravim,
a ja ću se sjetiti...

«Moja će ljubav uvijek biti jača od svakog zaborava», rekao si...

Posvećeno Tebi, moj prijatelju Isuse...

15.10.2008. u 16:01 • 8 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31