Tko još nije čuo vic o dostavljaču pizze i babi koja vrišti „uđi i raznesi moju“?!

Stvarnost dostavljača je surovija, surova kao smrznuta muda na tomosu kada vani prži 10 ispod nule. Sjedenje na šanku se ne plaća dok vrijeme teče, a narudžbe od nikuda. Plaća se dostava, pizza po pizza, para na paru. Nema dostava, nema para, a možeš izgubiti cijeli dan. Voziš razvaljeni skuter ili automatika koji leluja na cesti poput transfomersa na tripu. Zgadi ti se pizza za cijeli život, a to ti je jedini džabe gablec. Miris paradajza ti počinje mirisat kao solna kiselina, a biljni sir daje osjećaj u ustima kao da preživaš travu uz ljubičastu kravu iz milkine reklame. Dođe narudžba, uzmeš smrdljivu kutiju, sjedneš na automatika i kreneš. Maštaš o plavuši bujnih grudi koja će te dočekati polugola kada pozvoniš dok ti se smrznuta jaja klate po sicu i dok proklinješ što nisi dobio stipendiju.

Napokon dođeš na adresu, pozvoniš, kažeš pizza dostava, a vrata ti otvori ćelavi tip i plati ti točno u kunu. Živote moj dostavljački što me toliko mrziš. Kada bi barem imao dostavu alkohola, pa da se mogu barem pošteno uliti i reći kako mi nisu platili. Uzmeš dostavu pive, sparkaš se u toplu garažu i zgriješ se uz žuju i onu šugavu biljno kiselinsku pizzu.