Utrka za freak show

Čim sam negdje na Internetu pročitala naslov "Enigmi je ime Caster Semenya", znala sam da imamo novi freak show. Jer, kako kaže Kramer u Seinfeldu, u epizodi kada Jerry smišlja koncept svojeg showa, "tko ne bi htio vidjeti ženu s brkovima". Doista, tko ne bi - tko nije bar na trenutak bio zaintrigiran viješću o optužbi da je svjetska prvakinja u utrci na 800 metara, atletičarka Caster Semenya, u stvari muško? To je, naravno, i interni sportski skandal, jer se hormonalni ustroj natjecatelja bitno tiče kategorija i mogućnosti postizanja određenih rezultata, što je, ukoliko su optužbe švicarskog lista Blick točne, Semenyjina cirkuska ekipa koja predvodi južnoafričku reprezentaciju navodno i znala i svjesno prikrila rezultate testa provedenog još u ožujku i tako još jednom (jer navodno kontroverze oko njezinog spola traju nekoliko godina) dovela u neugodnost svoj izložbeni primjerak čuda, ili čudovišta, od sportašice. Naravno, ništa nije dokazano, sve se temelji uglavnom na nagađanjima i tračevima. Pretpostavlja se da menadžeri njezinog tima nisu učinili sve da svoju natjecateljicu oslobode sumnji oko spola prije samog prvenstva. Da bi dokazala da je žensko, pokazne metode nisu dovoljne – Semenya bi sada, navodno, trebala proći kroz čitav niz testova koji uključuju ginekologa, genetičara, endokrinologa pa čak i psihologa. Jer, kako objašnjavaju, na primjer, Ross Tucker i Jonathan Dugas u tekstu "The Science of Sport", pitanje nečijeg spola je kompleksno i uključuje šire, interdisciplinarno, proučavanje i razumijevanje. Da, proučavanje. Da bi se potvrdilo ono što je navodno rekla Semenyjina majka - "Ona je djevojka, znam, ja sam je rodila." - tim stručnjaka trebao bi proučiti predmetnu nesretnu djevojku i doći do rezultata koji bi vodili ka nekakvom zaključku o smislenosti (i krajnjem dometu) tih optužbi. Jer, iako nije riječ o tome je li ona osobno prevarila javnost, kolege natjecatelje te sportske institucije, ona će morati proći kroz proučavanje. Da bi se tako eventualno krenulo istraživati tko je odgovoran i je li to trener južnoafričke reprezentacije Ekkart Arbeit, koji iza sebe već ima skandale s prevarama u atletici, ili neki drugi poduzetnik iz njihova atletskog saveza.

Uz malu, disciplinarnu, napomenu: ne razumijem što bi psiholozi trebali proučavati u njezinom slučaju. Ako razlikujemo spol i rod, a razlikujemo, samo spol bi trebao biti bitan za sport – odnosno endokrinološka slika koja može utjecati na snagu i izdržljivost – osjeća li se netko (i smatra li se) ženom (a ona se navodno osjeća tako ili to barem ne dovodi u pitanje) ne bi trebalo dovoditi u bilo kakvu vezu sa sportskim postignućima. Rod je društvena kategorija – osjećam se kao žena, preuzimam društvene uloge kao žena (ne nužno samo one nametnute tradicionalnom podjelom uloga), odnosim se prema svijetu oko sebe kao žena, suodnosim se s drugima kao žena, jesam žena. Odnos prema sportu kakav bi Semenya mogla imati kao muškarac nije relevantan za njezin uspjeh. A i njezin osjećaj da pripada jednom ili drugom spolu je njezino privatno pravo, ne mora o njemu govoriti javno niti to itko ima pravo tražiti, još manje donositi "objektivne" sudove o tome na temelju njezinih izjava, ponašanja ili standardiziranih upitnika. To jest, iako su pitanja transrodnosti legitimna znanstvena, teorijska i istraživačka pitanja, za ovakvu svrhu to nitko ne bi trebao imati pravo raditi.

Podsjetio me ovaj slučaj na jedan davni, na kojega možemo naići po knjigama, u wikipediji, ili možda u dokumentarcima. Sigurno su ga mnogi od vas već i sreli. Vrijeme radnje je devetnaesto stoljeće, a enigmi je ovaj put ime Saartjie Baartmann. Saartjie, poznata i kao Sarah Bartman, sinonim je mučnosti doba kolonijalizacije. To sa Caster Semenyjom nije povezano kao čisto rasno pitanje, koliko kao pitanje zlouporabe slabijeg, manje povlaštenog, depriviranog, počesto i crnoputog, u svrhe okorištavanja i zatim lažne, mutne znanstvenosti i proučavanja. Sačuvani ostaci njezinog tijela i dokumenti o njezinom postojanju danas sačinjavaju dio muzeja, kao dio zapadnjačkih memorabilija, sjećanje na mukotrpan proces sazrijevanja svijesti, ali i artefakt koji nalazi i današnje pandane, gledano iz perspektive promatrača.

Nakon njezine smrti, u dvadeset i šestoj godini, njezini ostaci izloženi su u muzeju, a njezin slučaj proučavan je "znanstveno", sa svrhom pokazivanja sličnosti ove navodno niže razine ljudske vrste sa višim razinama čovjeku sličnih životinja. Na prevaru odvedena na pokazivanje znatiželjnoj javnosti od strane nekog poduzetnika (navodno joj je bila obećana zarada), iskorištena je u "više" svrhe znanstvenih tumačenja, malograđanskih perspektiva te prostitucije (i doslovno).





Sličan slučaj, također opisan u knjizi Glava za sebe, jest i onaj umjetnika Roberta Mapplethorpea, koji je uporno tragao za crncem ne naročitih mentalnih sposobnosti, fizonomijski obdarenim na strateškim mjestima. Radnja ovog događanja, umjetnikove jungle fever - zaraze obilaženja crnačkih gay barova - jest Manhattan1980-ih. Savršen objekt svoje fiksacije, savršen fetiš, autor je pronašao u nekoliko crnačkih "primjeraka", od kojih su neki bili i njegovi intimni partneri. Jedan od njih osvanuo je na slavnom portretu "Man in Polyester Suit", drugi na fotografiji crnca otkrivenih genitalija s bijelom jastučnicom na glavi. Potonji poziratelj bio je dvadesetpetogodišnji mornar koji nije htio da mu se na fotografijama istodobno vide spolni organi i glava, kako ga roditelji ne bi prepoznali. Upravo savršeno, obezglavljeni akt s velikim spolnim organom utjelovio je autorovu zaluđenost rasnim motivom u seksualnoj i umjetničkoj, neosjetljivoj i neosviještenoj, ali u konačnici društveno nagrađenoj, igri s konkretnim čovjekom.

Ove primjere navodim ne zato jer su posve analogni aktualnom slučaju Caster Semenye, nego zato jer pokazuju kako neugodni isprdci kolektivnog ograđivanja, isključivanja, obilježavanja, nerazumijevanja postoje, u perfidnoj formi, posvuda oko nas – u sportu, znanosti, umjetnosti, medijima, svakodnevnim razgovorima – i često su upakirani u nešto s naizgled pozitivnim ili ljudskim, razumljivim, podrazumijevajućim predznakom. Danas se možemo zgražati nad devetnaestostoljetnim slučajem Saartjie Baartmann, ali ćemo se isto tako relativno lako naći u neosjetljivom ležernom razgovoru o konjskoj glavi ili krivim nogama Sarah Jessice Parker, izbuljenim očima Jelene Veljače, nečijoj neukusnoj neženstvenoj debljini ili ženskom stomaku koji se pretače preko ruba hlača... iako su zabavne, ove svakodnevne nebuloze sofisticiranije su, i manje štetne, verzije nekadašnjeg buljenja u neobične genitalije crne žene u dobro organiziranom, i naplativom, cirkusu. Jer, sve te primjedbe i komentari slažu se oko stereotipa – oko vizija kako bi žene trebale izgledati, u poretku bića u (hranidbenom) lancu. Ako vam se ovo čini preoštro, pokušajte se sjetiti najružnije stvari koju ste izrekli na račun nečijeg izgleda, a proizašlo je iz vašeg očekivanja kako bi netko, s obzirom na spol, na primjer, trebao izgledati. Ili, sjetite se najgore stvari koju ste, možda impulzivno, spremni izgovoriti na račun nečijeg neuklapanja u bilo koju zadanu društvenu kategoriju, a istodobno vas možda smeta preočito zarađivanje na stereotipima u medijima, modnoj ili reklamnoj industriji.

Enigma s početka priče, Caster Semenya, na vlastitoj je koži iskusila kako je to kada u vas upru prstom. Njezina priča je odvratnija utoliko što zarada na njezinoj drugačijosti nije bila tek osobna satisfakcija zločestog komentatora već puno konkretniji i kompleksniji sklop satisfakcija vrlo vjerojatno bolesno prevarantskih ljudi. I utoliko što će dimenzije svoje različitosti i neuklapanja morati otkrivati i braniti pred raznim razinama javnosti. Sve samo ne ugodno okruženje za nekog kome je tek osamnaest.