Fuj, te ruke – mali prilog ljetnoj stolariji

Oh, kako se lijepo ovijeh dana mnogi pripadnik nacije osunčao. Ruke na sunce. Od sad, kad dođeš na šalter banke, u lokalnu trgovinu ili u birc, popružiš malo ruku ne bi li ti čip, dakako skriven, kako priliči Svetome i Tajni, u drvenoj narukvici na tvojoj ruci, na kojoj zube sunčaju sveci, osvjetlao obraz dok plaćaš račun, vodiš neobaveznu konverzaciju s pripadnikom kolektiva ili obrađuješ jedinku u kojoj taman vidiš prikladno tamno i vlažno mjesto za utjerivanje svoje intime ovoga ljeta.

O čemu pričamo? Dakako o narukvici za koju je moja malenkost dugo mislila da je potekla iz kreativne radionice Leonarde Boban i njezine linije za mega kul lanac ženskih kozmetičkih hramova Kozmo (za koje muškarci, i neki pretendenti na poziciju istih, potpuno opravdano oprezno postavljaju pitanja jesu li otvoreni samo za žene, ili možda mogu tamo naći i pastu za zube ili piling gel baš za sebe). Narukvici koja se sastoji od malih drvenih pločica na kojima su načičkani sveci, raznijeh spolova, barem mnim tako. Naime, ja sam te narukvice viđala zbilja dugo, ali pomalo površno. Intrigisisale su me – u početku su mi se čak i dopadale, zbog forme i prijanjanja uz ruku - sve do kritičnog trenutka kada sam počela imati dojam da i su i one, jelte, viđale mene. Kud god kreneš, guzice i sise. Gledaju u mene. Jer počinješ gubiti osjećaj privatnosti kad ih je toliko i sa svih su strana. Prosto su me izazivale da ih opandrčim.

Dobro, kako je čitav slučaj već dobio urudžbeni broj u zavodu za epidemiologiju, dala sam si truda ne bih li saznala odakle, tako ti jaja, mesnog nareska i paradajza, to čudo dolazi. Dakle, nije kriva vlasnica stiliziranog logotipa sastavljenog od dva vijugava L, nego Međugorje i fra Zvjezdan Linić. Bogati. Čime se muščad počela baviti. Našla sam negdje podatak da ih sad ima posvuda, uz katedralu, biće i uz većinu nogostupa... dvadesetak kuna... sitno. Ono, obaviju ti se oko nogu. Daj, nosi. Nosi, daj. I tak.

E, a svi ih nose na lijevoj ruci, ako sam dobro obaviještena od strane svojih agenata te ako dobro primijećujem. Što, misle da je srce s lijeve strane? Lakše održavaju pozu, tako da artikalčić bude vidljiv, s lijevom rukom? Ili je desna zmazana, pa nije red? Što li je desna radila dok je lijeva mrsila plahtu ili se odmarala na čelu? Jedno takvo mrsilo znam, igrom slučaja pobliže, nešto mi se umiljavalo i ušupkavalo zadnjih dana i tjedana. A mene samo zanima, gdje je kupio tu narukvicu, je li je možda dobio na poklon, je li možda ciljano otišao kupiti je negdje, da je nije nabavio, ono, baš u Međugorju, ili na tečaju duhovne obnove? Prosto izgaram da saznam, jer to može dodati samo još malo ružičastog praha i perja na njegov ustreptali osmjeh. A samo to mi treba. Dahtava beba. Kristjanski primjerak.

Zamislite bilo kakav ekšn s osobom koja to nosi. Jest da su neki primjerci uglađeniji, ono, oblijih rubova, ali brate mili, ona drvenarija da zapinje i plazi po nauljenoj ili, oh, još gore, potpuno suhoj, goloj, koži. Ili, da ti, ono, zub, jezik ili usta zapnu za to. Bljaak. E sad nije da bi oni, pardon Oni, to, jel, ne bi oni, čim nose to, jasno je da ne bi. Ali velim, čisto onak fikcije radi. Ipak, ja stvarno, al' ono stvarno mislim, pa ću to i reći evidencije radi, da bih u danim okolnostima odbila rečeno milovanje i otpisala ga pod kategorijom „ludom radovanje“ jer, bogami, tu odrvenjenost, uza svu ludu veselost moga mentalnog sklopa, ne bih mogla procesuirati.

Zovite me netolerantnom, uvrtloženom u zlima emancipacije, neveselom, restriktivnom i fašistoidnom, dosadnom i bogoneumoljkom, votever, ali nema, nema tu leba za umočit. Nema tu smole, one drvne, karpenteri.