U boj, u lov – oh boy, oh love

Ima li išta milije od razlijevanja tople krvi po snijegu u podnožju vaših muškaračkih nogu, dobro prokrvljenih i toplih od vitasenga i vina, te obujmljenih ljupkim gumenim čizmama zelene boje, tom posljednjem ili barem pretposljednjem kriku lovačke mode? Ženica doma priprema puricu, kosice uređene na mini-val, taj pretposljednji krik ženske modne emancipacije, a muž ide s mužima u lov. Ili v lov, kako kažu u nekim od popularnih hrvatskih turističkih i rekreativnih lovišta. Munchov Krik je bebina kašica za modne i sportske krikove toga skladnog lovno-domaćinskog para. I oni to znaju, lovci, zato i nataknu pero na šešir, i značke. Ajte vi nataknite takvo znakovlje sebi na kapu ili šešir, da vas vidim. Ne možete, razumljivo.

Zovu lova, tom vrisku friške krvi po inače besmisleno i nesvrhovito bijelom i neuprljanom snijegu, malo koji takav probrani muž može odoljeti u prosinačko vrijeme darivanja. Mnogi haški optuženik i kućni pritvorenik ili visoki politički dužnosnik hita radnim danom, kao i neradnim, posvećenim svečanijim aktivnostima poput hlađenja kartica od peglanja po šoping centrima te ugrijavanja lampica na boru bogato urešenom u čast katoličkog blagdana, u bespuća hrvatskih šuma ne bi li ispalio hice svoje muževnosti u kakvu vepricu ili vepra. Dok se radni ljudi, obični igrači, odmaraju pripremajući se za misu, ili se odmarajući od iste, prebirući po krunici ili daljinskom upravljaču, napinjući se ne bi li pri tom što bolje upili superego, pravi muži love. Radi se o posebnom kovu muškaraca kojima je superego u malom prstu, kao urođeni dar. Oni su nešto poput božjeg izaslanika za zemlju - točnije čeku između neba i zemlje - puškonositelji, iskonski trijebitelji, čupači kukolja iz žita, vrstoprebirači, puckarajuća dječica u rajskom vrtu, praskatoni.

Žena u toj akcijskoj sekvenci idile nema što raditi, osim u vidu pripomoći, emocionalne potpore, mahanja maramicom s vratiju dok bolja polovica kroči u šumu punu neizvjesnosti i zubatih animalija (alternativa: puhanje u maramicu) ili pak, po povratku iste polovice, skidanja čizama s njegovih nogu (alternativa: puhanje u rog), nogu koje su prošle, o da, štošta prošle - i hladnoću i zebnju i mrsku, ali časnu i potrijebitu, udaljenost od ljudske topline. Topline iz koje ih, srećom, više ne tjera nasušna potreba za hranom iliti preživljavanjem, već za traganjem za životinjskim polovicama, četvrtinama, repovima, nogicama i glavama. Jer lov je plemenita, onako malo plemenitaška aktivnost. Prakticira se i na kraljevskom dvoru, bilo je jednom u raportu s kraljevskih dvora u najtiražnijem našem ženskom časopisu. Sportsko-kušačko-estetski spektakl i korisni rad u zajednici.

A ima se tu i posla, konkretnog. Po ulovu, red je ustrijeljeno meso malo poredati da se dobro pogleda, da lovac i sam vidi što je to u stvari ulovio, onda kreće fotosešn. Malo za dnevne novine i muške magazine, reportažni pristup, malo drame, foto pričica - testosteronček. Zatim romantična serija za lovački časopis, ženske magazine i mjesečni bilten vjerske župe - grljenje s lovinom, turanje ruku u usta i širenje čeljusti lovine te podizanje lovine u njedra ili uspravljanje iste u kakav stojeći ili sjedeći položaj kako bi se istaknulo ljepotu ubijene životinje te dočaralo njezinu nekadašnju živost i snagu te simbolički ocrtalo besmrtnost duše. To je za zajednicu (treba i sebe malo žrtvovati), a onda malo zadovoljstva samo za sebe – kušanje ulovljenih beštija dok se još nisu ohladile. Te odabiranje suvenirnih dijelova trupla, komadanje i prepariranje, za dnevnu sobu. Dobro, pokoji put se desi da se čovjek, ili muž, ne vrati u toplinu civilizacije i svoju dnevnu sobu s takvog rekreativno-lovačkog popodneva i društveno korisnog rada – upuca ga ponekad drugi lovac rekreativac u sportskom zanosu. Ali, to su rizici koje svaki sportaš (i ratnik) prihvaća kao neminovne. I takva smrt je časna. Nije za domovinu, ali je za pučku legendu. I rezultat. I prirodna selekcija, naprosto. Ili nesretni slučaj.

U legendaškoj domovini ljepota življenja je čisti zen. Sklad boja i tekstura. Bijeli prhki snijeg, i pokoji kompaktni snješko bijelić, te gusta topla crvena krv. I na sve to nataknuta svjetleća, topla sela u koja ratnici dovoze svoj plijen. Iz teve prijamnika u ugrijane dnevne boravke, preparatorije, slatku njuškicu gura praščić Babe, taj mali holivudski isprdak čiju patetičnu priču obožavam. Možda nekome pokvari večeru svojim očima iz kojih teku umjetne suze. Ali možda i ne. Čitajući o dječačkim nepodopštinama Kirina i Markača u kojima su nedavno ulovljeni, naišla sam na lovački internet portal na kojemu sam imala priliku vidjeti da se lovci natječu u fotografiji iz, da se primjereno trenutku diplomatski izrazim, lovnih situacija, a jedna od kategorija su i: oči. Nisam imala priliku vidjeti uratke iz te kategorije no ne sumnjam da s internog natječaja idu ravno u Muzej suvremene umjetnosti. Također, hrvatske se lovce, koji izlovljavaju u 1054 lovišta, pozivalo da se jave na natječaj National Geographica za foto esej. I tako, valjda, prošire definiciju esejistike.

Na lovačkom portalu našla sam i da su lovačke kuće, kao dio ponude u sklopu lovačkog turizma, „sjajan izlog lovišta, ljudi, običaja i kulinarskih dostignuća neke zemlje“. Neka zemlja znamo koja je. A i izlog nismo jednom vidjeli. Prema Nikoli Viskoviću, koji o lovu piše u jednom od eseja u svojoj knjizi Životinja i čovjek, u samoj biti lova (lova u arhaičkom smislu) je strah i odgovornost lovca zbog ubijanja te je nužna ravnoteža snaga između lovca i lovine kao i veća mogućnost uzmaka lovljene životinje (o čemu piše i, kako se navodi, Ortega y Gasset). Prateći „izložbenu“ lovačku djelatnost, nizanje memorabilija i lovačkih priča po našim medijima, vidimo da suvremeni lov, s preciznom tehnologijom i oružjem, nije u stvari lov, u gore navedenom značenju, nego prije odstrel, a u širem, rekreativno-folklornom smislu, legalizirani sustav ubijanja životinja, okrutna i nimalo sportska zabava dokonih muškaraca. Doduše, Visković navodi i analogiju životinje i žene kao lovine, kao i, ne nužno u istom kontekstu, paradoksalnu ljubav prema žrtvi u psihoanalitičkim interpretacijama sadizma. Neka taj motiv baci tračak novog svjetla na naše voljene žrtve iz izloga broj jedan – krvave divlje svinje, komada broj sedamnaest, iz politički incidentne epizode lova poznatih nam momaka vrste domesticus vulgaris – te voljenu žrtvu iz izloga broj dva – medvjeda „kapitalca“ iz nacionalno celebritetne ili celebralitetne epizode lova nepoznatog nam momka vrste domesticus vulgaris.

Izlog broj jedan – 17 veprova i veprica
(Božićni izlog)

Službeno priopćenje virovitičkog Ureda gradonačelnika o "Božićnom lovu na Bilogori"
Vijest s index.hr

Izlog broj dva – medo
(Izlog iz studenog)

Vijest s jutarnji.hr


,,,

Sretno u lovu u 2008. ;)