Hollywood brain holidays

Neki sam dan, u napadu svoje ženske prirode, gledala film The Holiday (Praznik). Dvije žene zamijene se za kuće i drugu pripadajuću imovinu (auti, pas) kako bi pobjegle od nesnosnih ljubavnih muka. I jednu i drugu sporni Muškarac tretira kao ženu drugog reda i debelo ih ponižava. One si to (dugo) ne žele priznati. Do točke preokreta, dakako. U tim ključajućim preokretnim sekundama one stoje pred iznevjeriteljem, preneražene. Muškarci mirno stoje i gotovo spokojno gledaju u njih. Suvišno je reći da i guštaju. Potom, jedna naočigled gada brizne u plač, a druga gada opali šakom (iz drugog pokušaja). To šakom jedna je od tih scena za koje se, uvijek i iznova kad ih vidim, pitam bi li u mom životu bile tako efektne da ih koji put ustrebam provesti u djelo. I svaki put me obuzme zlosretan osjećaj da ja to ne bih nikako mogla, da ne bi bilo tako zvučno i da ne bi bilo ni u pola toliko trenja. Za scenarij s cmizdrenjem uglavnom se ne pitam, to je valjda već ženska univerzalija. No ovo prvo, to su naprosto te filmske stvari, mislim ja. Tko to uopće tako radi u stvarnom životu? Ajde, obrnuto, da on nju šusne, to bi mi bilo, onak, razumljivo, ali ovo…

Taj film je, dakle, užasna romantična ljiga. Odurna. Jer što biva poslije. Dvije glavne junakinje će, nakon što se zamijene za kuće, protjerane varljivim bastardima, u novom okruženju sresti idealnog partnera. I opirat će se tome, i neće vjerovati u mogućnost takvog ishoda, no baš to će im se objema dogoditi. Ženska redateljica filma želi da i mi to osjetimo. I na kraju filma će, pazi čuda, svo četvoro (plus dvije kćeri jednog od usrećitelja) ušminkani hopsati na privatnoj novogodišnjoj zabavi, na kojoj su sami jer im nitko drugi više i ne treba. Nikad sretniji, kaže se u filmu. I nja nja. Pretpostavljam da je i pas bio na partiju, također sretan, no, iskreno, ne sjećam se. On ili ona (pas) zasigurno pronalazi partnera ili partnericu u sljedećem filmu, a do tad će i dvije spomenute kćeri biti na putu da se usreće u životu, podrazumijevajući najprije, naravno, posjet videoteci.

Eto, dakle, feministički su se napori ulagali desetljećima (čak, dva stoljeća, rekla bih, od Mary Wollstonecraft) da bi kakva holivudska pregalica ljigu podvalila pod romantiku, a romantiku pod autentični ženski izričaj. A što ona nudi? Glumac koji igra jednog od loših momaka glumio je i u nekoj od ekranizacija romana Jane Austen (no tamo je, mislim, bio good guy – Darcy, ako se ne varam). Jedna od glavnih glumica ima oridžidži ostinovsku fizionomiju (Kate Winslet). Obje žene u filmu past će na dobra, stara, romantična zanimanja - jednu će usrećiti urednik knjiga, a drugu autor filmske glazbe. Dobro, to je ipak živahnije nego kad, kao kod Jane Austen, jednu dokonu gospođicu iz ugledne obitelji smanta dokoni gospodin iz druge ugledne obitelji, no tu su se i romantika i emancipacija izgubile u poliranju. Slike klišea smjenjuju jedna drugu. I to je to – neprizemljeni film blanc. Gladna konzumentica sjedi doma ili u kinu i gleda. Jede kokice i ona je sama kokica, barem na dva sata.

Za razliku od autentične Jane Austen koja je u vremenu u kojemu je pisala na suptilan način vodila stvarnu bitku za integritet žene, neautentična redateljica Nancy Meyers prodaje (i stvara) kokice. No, nije ona bedasta. Što ta desetljeća feminističke teorije imaju za reći naspram bazične romantičnosti suvremene žene? Život je jedno, teorija drugo. Sad možemo i glasati, nositi hlače, ulaziti u javne prostore, obrazovati se, raspravljati u javnosti, obraćati se muškarcima. Sad možemo reći „ne“ i možemo ne šutjeti. Džambo plakati pored autoputa lijepo nas pozivaju na to (no dobro, to su već ekstremni primjeri). Jer katkad poželimo ići u kino i gledati s dragim muškarcem njanjave filmove. Ako sve pođe po dobru, uskoro ćemo se pitati kako da unaprijedimo naš zajednički život, kako da dovedemo kućanstvo u red, kako da uredimo stan i organiziramo sve potrebne poslove. Hoćemo li kupiti stolnjak, trebaju li nam nove zavjese, što skuhati? I slika će smjenjivati sliku. Hoće li u tim slikama ona preokretati čarape na krivu stranu za pranje a on iznositi smeće, to je manje bitno jer je romantika u podlozi svega toga. Zagledane u dragog muškarca, ništa nam više nije teško. Na tome padaju i najdrskije „fenomenologinje“. Nekad je možda čitala Mary Wollstonecraft koja je još u 18. stoljeću ružila protiv dvostrukih standarda, a već danas živi dvostruke standarde pod tisuću izlika. I bude joj dobro.



A zašto sve to? Možda zato što je kojih par mjeseci ili godina prije pustila da na mala vrata u njezin život uđe holivud brejn holidej. Frankenštajn iz videoteke ili multipleks kina. Da ne bi bilo zabune, svemu tome (svemu nabrojanome u seriji mojih digresija ovdje) nije kriva nikakva mejers, nego se može desiti da sve krene od jedne takve i njezinog filma, ili njegovog filma, ili niza takvih filmova, a završi u vlastitom filmu. Zato, oprezno s gledanjem filmova. Stalno si ponavljati „fenomenološka distanca“, „fenomenološka distanca“, „fenomenološka distanca“. Tek u rijetkim slučajevima od te sintagme uslijed pospanog ponavljanja preostane samo „no men“, no to je zbilja vrlo, vrlo rijetka nuspojava. Uz duboku misao o fenomenološkoj distanci, svakako se prisjetiti i mudre opaske iz filma – da, upravo filma The Holiday – koja vraća ženi oduzeti dignitet i čuva onaj pod prijetnjom oduzimanja, a ta je da u vlastitom životu moraš igrati glavnu ulogu. I tko im onda ne bi vjerovao tako pametnima?

Ako ste baš za, ovdje možete čitati knjige Jane Austen.
I nastaviti s A Vindication of the Rights of Woman njezine starije sugrađanke Mary Wollstonecraft.
Prije nego što se uništite od čitanja, podsjetite se na It's a Wonderful life.