U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
ponedjeljak, 31.03.2008.
Dan kada smo zajebali svijet
 (autor fotografije je Zvonimir Gerber) Legenda: Nesparna ljetna večer - ono kad sjedite na terasi, u zraku je miris rijeke i vodenog bilja, još se možda malo osjeti i pokošena trava. Svi su u kratkim rukavima, ali kao i obično u nesparnim ljetnim večerima - nije sparno. Čak je onako nenadjebivo ugodno prohladno, oči su jedva primjetno teške, a nepčad sasvim lagano ljepljiva od medice... Radićeva - središnja karlovačka ulica, pješačka zona. U Prvom Svijetu bila je središte svih zbivanja, s puno birceva, prepunim terasama, klupama kod galerije na kojima se sjedilo i promatralo zgodne djevojke u prvoj laganoj odjeći te godine...Radićeva su i Nula, Feferon, Bullburger, Jelica, Gradska straža, Putnik, prva gradska pizzerija, cehovski znakovi i stari ulični fenjeri na pročeljima...zveckanje leda u čašama kokakole, zgnječeni pivski čepovi i prvi miris pjene, sladoled, kolutovi dima koji se rasplinjuju negdje visoko, tako da kroz njih vidiš zeleni crkveni toranj... Rat - ono kad sjediš na rubnom kamenu, cestom ne ide promet, na semaforima je trepereće žuto, veliko drvo sa zelenom krošnjom svaljeno je preko ulice, a tamo u daljini Valentina ide prema svom ulazu, njene crne starke škripe na asfaltu punom prašine i onda, baš ispred svog ulaza, napravi mali polukrug i lagano, simpatično i vješto preskoči hrpu razbijenog stakla i popucale fasade. A tebi se čini da bi zbog tog pokreta mogao biti tužan baš cijeli život. A, u jednoj nesparnoj ljetnoj večeri sjedili smo blizu Korane i pili. Oni su pili pivo, one su pile pivo, samo sam ja pio medicu. No, dobro, dao bih i njima bocu da otpiju. Dali bi i oni meni pivo, ali ja neću pivo. Ne valja mi jebiga. Pričali smo o danu kad je grad oslobođen i o fešti koja se ne može opisati, ali zapravo nekako ipak može. O onom kad je cijeli grad bio na Korzu i u Radićevoj i kad su svi bili sretni i tužni kao što nikada nisu bili i nikada više neće biti. Kasnije smo išli Radićevom, pustom Radićevom, bio je potpuni mrak, iako se na nebu, ako sasvim dobro poznaješ nebo nad ovim gradom, već moglo naslutiti da nije tako puno do zore. - E, a zašto nikad nitko ne priča o Beach Partyu - pitao sam. - Zato kaj se to nikad nije ni dogodilo - rekao je Zec i slegnuo ramenima. A ja sam znao što misli. O Beach Partyu se ne priča zato jer ga ionako ne možeš nikome objasniti. Za mnoge stvari se tako samo kaže, ali ovdje je to prava i potpuna istina, ne možeš ga objasniti čak ni Karlovčanima koji nisu bili tamo, a pogotovo ne ljudima koji ne znaju što je nesparna ljetna večer, rat, Radićeva ili ne poznaju baš najbolje nebo nad ovim gradom. Jer, tog ljeta, 1995. godine, nije bilo nesparnih ljetnih večeri. Sve su bile bolno i teško sparne, a baš svaki dan nalikovao je na sparnu ljetnu večer, čak i u podne. Tog ljeta nije bilo ni Radićeve, bila je samo mračna ulica u kojoj su gorjela tek dva ili tri fenjera i radila je jedna jedina terasa, na kojoj su sjedili dječaci i djevojke koji su glumili da nisu prestrašeni i da ih ne boli trbuh od teškog zraka koji je gušio cijeli grad. Tog ljeta, tih dana, znalo se kako će uskoro početi. I da, Alane, bili smo nervozni. Svi smo bili užasno nervozni, bili smo prenervozni, ali već i dovoljno izvježbani da svakom strancu pokažemo da nam nije stalo, jer do tada smo već naučili da ništa drugo ionako neće shvatiti. Barem smo se mogli praviti važni. (o tome tko je Alan i o čemu dovraga pričam možete vidjeti ovdje: KLIK - ponekad se sjetim tog dana i tog dječaka koji je pričao s Alanom Cowellom, pokušavao mu objasniti što je grad i što je rat, sjećam se što smo pili, sjećam se gdje smo se sve vozili...sjećam se razgovora o baseballu...sjećam se kako sam mislio da je shvatio...a sjećam se i kako je na kraju iz džepa izvadio 100 maraka i kako sam se samo umorno, preumorno za devetnaestogodišnjaka, nasmijao. Nisam bio ljut, nisam bio čak ni žalostan, nisam ništa loše mislio o njemu, samo sam, možda prerano, izgubio i posljednju dječačku želju da jednom odem u neku sličnu "obećanu zemlju", gdje nema ratova i djevojčice u starkama ne preskaču razbijeno staklo, ali ljudi jednostavno ništa ne kuže i nikada neće) Onda je jedan dan netko donio glupi dječji vodeni pištoljčić... Onda su drugi dan konobari u Bullburgeru imali vodene pištolje i špricali sve goste... Onda su se pojavili plakati, napisani i nacrtani rukom, koji su pozivali na Beach Party. A dan Beach Partya bio je jednako depresivan i jednako sparnoljetnovečeran kao i svaki dan tog ljeta. Park je bio mračan, izlog kina razbijen, klupe mokre i trule, krovovi nepotpuni. Znao sam da od cijele priče neće biti ništa, ali bio sam tamo, bio je to moj jedini život, moj jedini grad i moj jedini svijet. I zato sam išao. Varao sam se. "Beach Party" bio je nezamisliv. Stotine mladih okupilo se u Radićevoj, svi naoružani špricama, vodenim pištoljima ili raznim priručnim sredstvima. Jedan dečko išao je naokolo s vatrogasnim aparatom koji je napunio vodom, uključili su se i stanari Radićeve ulice, bake su na nas bacale vrećice s vodom, mala djeca s prozora su nas gađala vodenim balonima, svi su bili mokri od glave do pete, svi su se te večeri smijali onako da te zaboli trbuh od smijeha, ali ne prestaješ, bio je to kao neki najveći prijateljski tulum koji ćemo ikada doživjeti. Ulice su bile mokre, mi smo bili mokri, smijali smo se jedni drugima, sjedili na mokrim rubnjacima, gledali u neopisivo lijepu večer i mislili kako nam je neopisivo drago što su to doživjeli. Oni drugi. Te večeri radilo se samo o tim drugima, gledao si svoje prijatelje, zgodne djevojke, nasmijane bake na prozorima, djecu koja se grleno smiju i bilo ti je nevjerojatno drago što su u tom najdepresivnijem ljetu barem na jednu večer svi bili vesela i razigrana djeca, a najdraže ti je bilo što su i djeca napokon bila prava nasmijana i oduševljena djeca. Par dana kasnije, probudio sam se u pet ujutro. Podmukli zvukovi u daljini označavali su početak kraja. Izašao sam na balkon, zapalio cigaretu i gledao u crveno jutarnje nebo. Zasvirale su sirene, granate su počele padati po gradu, instinktivno sam pogledao prema Jeleninim prozorima i onda se vratio u stan. Svi su već ustali, mama je vezala kućni ogrtač oko pasa i zabrinuto rekla "dečki, pazite se ovih dana, nemojte da vam se sada nešto dogodi", brat je slegnuo ramenima, ja sam šutio... Tata je ustao s kauča, rekao "to je znači to" i zapalio cigaretu... A, meni se iznenada pojavila neka knedla u grlu od pomisli da više nikada neće biti "Beach Party" u Radićevoj, jer je mogao biti samo u jednom takvom ljetu, samo u jednom takvom ratu. Samo tada to nam je moglo onoliko značiti i samo tada dječji smijeh mogao je tako glasno odzvanjati Radićevom ulicom i činiti da za tu jednu večer nitko ne primjećuje izbušene zidove, kratere u asfaltu i razbijene izloge...u čijim su se raspuklim staklima smijale i sjene onih dječaka i djevojčica koji su u protekle četiri godine nestali s ovih ulica brzo, najbrže, a sada su napokon dovršili svoju prekinutu igru i mirni i nasmijani, otišli zauvijek. Onda sam otišao u sobu, granate su padale sve bliže, stavio sam walkman na uši, odvrnuo R.E.M., sjeo na pod, naslonio glavu na krevet... I čekao da završi rat. |
- 14:57 - Komentari (45) - Isprintaj - #
srijeda, 19.03.2008.
Jedna za moj gušt...
|
"Na staroj Korani zastava vijori I ona govori, Karlovac je najbolji Nemamo tramvaje, nemamo podzemlje Imamo alkohol naše pivovare CO2 pijem ja"  Varaždinski Varteks imao je plave dresove. Svijet se zvao Rakovac, bio je uglavnom zelen, samo ponekad bijel, kada bi napadali oni snjegovi kojih više nema i nikada ih više neće biti. U njemu je bila rijeka, prašnjava ulica, bio je panj, miris kave, bili su Ivo i Ana i grmovi kiselice tamo prema Foginovom. Daleko na kraju ulice bio je haustor sa žutim psom, šljive su bile slatke i gnjecave, višnje su bile kisele. Most je imao sivu ogradu, tatina ruka bila je velika, a on je bio ogroman i sasvim dovoljan da me zaštiti od cijelog svijeta. Veselo sam skakutao uz njegove dugačke korake, na drugoj strani mosta mirisalo je na sladoled od vate, a na krupnom kamenju još se vidio krug od posljednjeg cirkusa. Ograda na stadionu bila je žuta, tamo na drugu stranu, preko tribine, vidjela se Korana, Foginovo, skakaonica, a tamo iza onih gustih krošnji bila je naša kuća. Ljudi su grickali sjemenke, ljuštili kikiriki, vikali i ljutili se, smijali se i pljeskali. Varteks je pobijedio 4:2. A, nedjelje su još uvijek bile sretne, tople i razigrane. "Ako poludiš i postaneš Gademz Reći će ljudi sve o tebi najgore A ne znaju da ti voliš popiti Voliš popiti, jebiga, isto ko i mi"  Bjelovar je imao bijele dresove. Svijet se zvao Dubovac, bio je pomalo zelen, tamo prema Kupi i kroz Aleju Maksima Gorkog, a pomalo i siv, tamo kod nas. Na tlu je bio snijeg, Korana je bila velika i smeđa, a između krovova starih kuća vidio se rub Gimnazije, ali dječaci pored mene bili su oni stari, iz 8.a razreda osnovne škole Veljko Vlahović. Platno je bilo bijelo, slova su bila plava, a ne kao na onoj tabli kada se vraćaš s mora, plavoj tabli s bijelim slovima. Grudali smo se i smijali, pomalo vikali i navijali, pomalo se veselili. Karlovac i Bjelovar igrali su 1:1. Snijeg se topio, na mokrim crnim granama pojavljivale su se prve naznake lišća, proljeće je dolazilo i to baš ništa nije moglo zaustaviti. "Ja stižem u "Knjigu", ekipa je tu Što Koletu popit će svu rakiju I Pašotov kombi nas vozi na put A tko nije s nama taj stvarno je lud Samo tebi pjevam Tebi moj Karlovče Samo tebe volim Dok srce tuče"  Osijek je također imao bijele dresove. Svijet se zvao Karlovac i već je tada bilo jasno kako nikada više neće mijenjati ime. Sunce je bilo visoko, s čela mi je kapao znoj, iako je bilo kasno rujansko ljeto, ljudi su gledali utakmicu šutke, pomalo namrgođenih lica. Igrači su igrali utakmicu šutke, pomalo bezvoljnih lica. A ipak, iza nas bila je Korana, a mi smo bili djeca. U očima nam je bila Radićeva noću, klupe kod Galerije, ploče nad rijekom, sladoled na Korzu, dopola ispijene boce kokakole, na ramenima osjećaj sunca i slapa koji se prelijeva u ljetnim poslijepodnevima... Na nogama osjećao se onaj sasvim lagani bol od prejako stisnutih žniravaca na starkama, u trbuhu lagani i jedva primjetni grčevi od šesnaeste... Osijek je pobijedio 2:0. Lišće je lagano žutjelo, grad je mirisao na cvjetove kestena, Osijek je bio negdje u Iraku, Osijek je bio u crno-bijelom svijetu, bili su to čudni ljudi, pomalo zbunjeni, ljudi koji su znali što je rat. Rat koji nikada neće doći u ovaj grad. "I kada grmi, i kada sijeva Uvijek za tebe stadion pjeva Mi smo Gademzi, nas nedaće prate A tko nije s nama, nek jebe si mater Karlovac, Karlovac"  Vinkovačka Spačva je imala zelene dresove. Prije utakmice padala je kiša i zrak je mirisao na travu i blato. Tamo u daljini, plavi krov mljekare bio je prekriven zlokobnim crnim mrljama i nije se moglo reći što je od požara, a što su rupe od granate. Iza nas bio je most, omeđen bunkerima, asfalt je bio razrovan, a tamo na sjeveru nedostajao je ogroman komad tribine. Ljudi je bilo puno, prije početka utakmice i u prvih par minuta trudili su se da se smiju, previše su glasno pričali, previše se napadno smijali. Poslije su utakmicu gledali šutke, potpuno namrgođenih lica. Karlovac je pobijedio 2:0. I bilo je krajnje upitno je li ikoga briga. Asfalt je, kažem, bio razrovan, posipan komadićima fasade i stakla, ponegdje su bile potamnjele mrlje na kojima se još jedva prepoznavala crvena. Zgrade su bile sive i izranjavane... Goran je stao, negdje kod Džafera, ispred je bila Radićeva, crkveni toranj, terase...lijevo je bio park, Šanac, klupe...desno je bio Hrvatski, Korana, teniska igrališta...iza nas Vunsko, Rakovac, hotel, Gimnazija... Zaškiljio je, jako...i okretao se oko sebe. Smijali smo se, a onda je stao, okrenuo se prema nama i rekao: - Kada zaškiljiš, sve opet izgleda kao nekad. I dan danas čini mi se kako su to najtužnije riječi koje je itko ikada izrekao. "Samo jedan je... I samo je jedan grad I samo je jedan klub Samo Karlovac"  Lokomotiva je imala ljubičaste dresove. Ujutro, pomalo ljubičasto bilo je i nebo nad gradom, zrak je bio hladan, ali mirisalo je na proljeće. Kasnije, KiK je bio polumračan, medica sasvim lagana, a tamo kroz prozore, vidjelo se kako sunce obasjava prašnjavi asfalt. Još kasnije, Korana je bila blještavo zelena, ptice su letjele nad stadionom, u daljini su bili gradski krovovi, mirni i uspavani u ranom subotnjem poslijepodnevu. Karlovac je pobijedio 2:0. A kad smo se vraćali prema gradu, kako su se pred nama pojavljivali rakovački neboderi, stare kućice uz cestu, fasade, prozori, grafiti, parkovi, ulice, terase, klupe, ljudi...osjetio sam kako me pomalo boli trbuh, kao kad u daljini ugledaš djevojku u koju si sasvim tajno zaljubljen. |
- 09:32 - Komentari (35) - Isprintaj - #
utorak, 04.03.2008.
Jedan od onih života
|
*nikad ne pišem s posvetom. možda zato što je sve što napišem s nekim skrivenim posvetama. ovaj puta bit će otvoreno. ovo je priča za ovaj grad i za moje prijatelje. Sad zažmiri. I zamisli ljeto. Ma ne, čekaj...otvori oči. Otvori, ozbiljno. I samo slušaj. Josip ima 15 godina. Ima bijelu majicu kratkih rukava i podrezane traperice. Na starke nosi bijele teniske čarape, onako spuštene skoro do gležnja. Liže sladoled od jagode i vanilije. Uzeo ga je kod Crnog, vidiš tamo gdje je sad ona neka turistička pizdarija, šta ja znam šta...tamo je bio Crni. I moram reć da je uzeo kod Crnog, jer ako ga tu vidiš da liže sladoled mogao je uzet i od Piršićke, iako se u prvi mah čini da nitko normalan ne bi uzeo sladoled od Piršićke kad je Crni 50 metara dalje. Al nije tako. Ima nešto i kod Piršićke. Ne znam kako radi taj sladoled, nije previše dobar, ali je poseban. Kasnije ćeš u životu možda jesti sladoled ko kod Crnog, ali nikad nećeš jest ko kod Piršićke. Ali dobro sad. Ljeto je, sunce je visoko nad gradom, Korzo je skoro pusto, prolazi krem stojadin, Josip stoji na prašnjavom asfaltu i razmišlja kako je glupo da netko ima auto krem boje. Iza njega je jedna terasa sa samo par starijih ljudi u hladu, a preko ceste, nad Modom, je velika narančasta tenda. Josipa malo boli trbuh. Malo samo. Zato jer je mlad i jer ga je uhvatilo nešto, ne zna on šta. Samo mu je lijepo u tom trenutku, u tom ljetu, u tom svemu što ga čeka, svemu što je pred njim. Gleda u tu narančastu tendu, kroz starke osjeća vrućinu asfalta, liže sladoled na kojem se jedna kap od jagode razlijeva po kornetu i boli ga trbuh od svega dobrog što se može dogoditi tog ljeta. E, a sad zamisli Anu. Udaljeni su samo nekih 30-40 metara, ali se ne vide. Ne vide se jer je ona iza onih zgrada preko ceste. Zapravo, ispod one narančaste tende, pa malo lijevo, je haustor. Prođeš tim haustorom i izađeš u park. U parku je Ana. Na biciklu je, ima ručnik prebačen preko ramena, vozi jednom rukom, drugom jede breskvu, na koljenu ima krastu, ima još par šljiva po štrkljavim nogama. Ana ima 14 godina i ide u školu koja se vidi na kraju parka. Dok vozi bicikl gleda djecu, mislim, skroz malu djecu, kako se igraju s bijelim kamenčićima, starce kako sjede na klupama i igraju šah, svijet je čudno zelenožut od sunca i lišća. Oči su joj vodenozelene. Najgora je popodnevna sparina i Ana dovrši breskvu, pogodi košticom ravno u zeleni koš za smeće i pojuri malo brže prema Korani. E sad, ovo je Kruno. Stoji točno preko puta Josipa. Ne, ne vide se. Ne vide se jer nije isto vrijeme. Vidiš da je sad noć. Kruno danas ima 16. rođendan. Noć je topla, ali svejedno ima neku šminkersku košulju i pomalo previše sjajne crne cipele. Sjaji mu se i kosa od gela. Kad se okrene prema izlogu, vidi odsjaj svijeta iza svojih leđa. Vidi ljude, automobile, noćni ljetni grad, čuje zveckanje čaša i flaša na terasama, led u kokakoli, zvuk čepa s karlovačkog. Srce mu lupa malo brže i gleda na sat. Vidiš, taj sat dao mu je tata tog poslijepodneva, dok je na zidu dnevne sobe bila velika sunčana pruga, mama se smješkala, a malena djevojčica u crvenoj haljinici nespretno je kažiprstom uvijala svoju kosu. Sad prođi sa mnom kroz haustor...vidiš ove ispucale zidove, veš na prastarim balkonima, miris vlage...ovdje je nekad bio parkiran auto, neke čudne svijetlozelene boje, tu kraj vrata bio je sandučić, onaj stari limeni, plavkasti...na bijelom papiriću bilo je nečitko prezime, al to nije bilo važno, kao da poštar ne zna tko je jedini stanar... Ali nije do haustora...nego ajmo u park. Noćni park. Osjećaš miris? Ja cijeli život pričam da je to lipa, ali šta ja znam o drveću? Možda uopće nije. Lijevo. Šta? Smijem se zato što mi je bilo slatko to kako si pogledala u lijevo. Pa znam da sam rekao. Uglavnom. To je Gradska kavana. Tamo su starci uglavnom, stari faferi, penzići i tako to. Igraju šah, kartaju, piju vino, tako... Desno je kino. Tamo ravno su partizani. Mislim, onaj spomenik, to su partizani. Tamo gdje je hrpa klinaca, pomalo pijanih. I po klupama jasno. Vidiš tamo gdje staza skreće prema kinu? Sad broji treću klupu prema nama. E, to su Jasmina i Peđa. To što joj ljubi vrat je samo zato što tako može bolje upijati njen miris. Mislim, hej...on je šesnaestogodišnji frajer, neće joj valjda reći da fino miriše. Svašta. Vidiš joj rinčicu na lijevom uhu? To joj je kupila Margareta za 15. rođendan. Margareta je njena najbolja prijateljica i živi tamo kod bolnice. Sad je na moru sa starcima. E, sad smo skroz na drugom mjestu. Ovo preko pruge, to ti je Zeleni neboder. Tu iza nas, tim putem ideš do Gimnazije. Ono je benzinska. A ovo smo mi. Ja sjedim i izgledam kao da mi je slabo. A nije. Samo mi je lijepo. Gledam u vrhove starki, oslonio sam glavu o koljena i tako...lijepo mi je. Ljeto je, imam 16 godina, noć je, samo malo sam pijan... Pored mene sjedi Jelena. Ovi koji stoje su ti redom: Božo, Ivana, Mario, Goran i Zoka. Osjećaš miris? Ma da, miris noći, ljeta, neki nejasni miris rijeke i kreme za sunčanje...ali nisam mislio na to. Miris farbe... Osjećaš? Aha, ako se jako potrudiš. To je od crta. Danas su ih bojali. Danas su stavljali i putokaze, ali mislim da su njih napisali i obojali prije. Mrak je. A lijevo je autoput. Lijevo je more. A kad imaš 15-16 godina čini ti se da ako gledaš dovoljno dugo u taj autoput, da ćeš na kraju vidjeti i more. Učini ti se da osjećaš miris soli. Uglavnom, to smo mi. U subotnjoj večeri sjedimo na rubnom kamenu i pričamo i smijemo se i nekako smo baš užasno sretni. Malo kasnije, trčimo i sjedimo i ležimo i lovimo se i smijemo se na praznom autoputu. A sad... Jel znaš ono kad u nekom blesavom filmu, recimo "Joe protiv vulkana", glavnom junaku kažu da ima još tri mjeseca života i onda on odluči ta tri mjeseca provest u zajebanciji i uživanju? U životu nije tako, mada će isto svi reći da bi baš tako napravili da im je ostalo tri mjeseca. Svi će to reći zato jer je to samo priča, a da im je zbilja ostalo samo tri mjeseca ne bi se nimalo zajebavali nego bi bili doma u depresiji i čudili se kako baš njima. Tako je to jebiga. Znaju ljudi da svi umiru, al opet kad je na njima red nekako se začude, misle si, kao, jebote, pa zar ću zbilja i ja? Al tu je sad kvaka. Ne znam jel 22, al neka kvaka je. Ako imaš još tri mjeseca, ali ti to nitko ne kaže, iz nekog razloga će ta tri mjeseca zbilja biti najbolji u tvom životu. A nekad je i bolje da ti ne kažu. Pogotovo ako si klinac. Nema ni smisla. Jednostavno, dođe jesen, kiša i vjetar speru lišće s drveća i sve umre. Josip stoji na cesti kod autobusnog kolodvora, nema prometa, semafori luđački trepere žuto, stoji tamo, ruksak mu je prebačen preko ramena, s kemijskom ispisano i zadebljano 2.b, malo izviruje neka bilježnica, do vrha njegovih tenisica asfaltom se pruža tanka lokvica krvi. Stoji i gleda raskomadano tijelo sedmogodišnje djevojčice, malo dalje je mrtva žena, a u kola hitne pomoći ulazi dečko bez pola ruke, blijed i znojan, ali bez glasa. Ana piše zadaću, neku glupu, laku i bezveznu zadaću iz hrvatskog. I trešti joj muzika. I tek kad završi stvar, u onih par sekundi tišine, čuje kako u njenom ulazu netko vrišti. Ulazi mama i grli je, čvrsto, tako da je gotovo guši. Oči su joj suzne. Peđa čuje ispaljenje i osjeti bol u trbuhu. Tek par sekundi kasnije, kada čuje potmule udarce u daljini, shvati da to pucaju po Karlovcu. Izađe ispred kuće, u eksploziju kordunaškog zelenila. Odlazi do potoka, umiva se, tamo daleko, među najdaljim krošnjama, iza najdaljih brda, izviruje poneki neboder grada u kojem je ostala Jasmina. Razmišlja kako je. U sunčanom poslijepodnevu, čini mu se da osjeća njen miris. Otpije malo vode. Duboko udahne zrak. Tamo u daljini, urlaju sirene. Kruno ne osjeća ništa. Vrti mu se u glavi, treperi mu pred očima, razmišlja o najčudnijim stvarima. Gleda u ruku, onu koju još ima, vidi da je na njoj sat i na trenutak mu je lakše, na trenutak misli da je to osobito važno. Ljudi ga gledaju, doktori nešto pričaju, uspinje se u kola hitne pomoći, slabo mu je, samo u jednom uhu čuje sirene, kroz lelujavi zrak, kao da je ljeto i sparina, kroz zamagljene oči, vidi tijela kako leže na asfaltu, vidi dečka s izblijedjelim trapericama i starkama, s ruksakom preko ramena, kako zaobilazi lokvu krvi. Jasmina je naslonjena na ulaz. Blijeda je. Pored nje je vrećica sa kilom kruha i kokakolom. Trese se od straha i ne miče pogled od autobusnog. Ne vidi tko je mrtav, ali zna da je, zna, vidi bolničare, vidi bijele plahte. Osjeća da je boli glava. Osjeća žilu kod sljepoočnice kako kuca. Josip staje pred nju. - Hej mala - kaže. Pogleda ga i baca mu se u zagrljaj. Samo šuti i čvrsto ga grli. On joj prolazi rukom kroz kosu, preko leđa, mazi je po stražnjoj strani vrata. Ona se odmiče, stavlja ruke na njegove obraze. - Kad će ovo prestati - pita ga. - Šta, rat? - pita on, uz osmijeh. - Ne mogu više. - Prestat će...dok se udaš - osmjehne se on. Jasmina na trenutak prasne u smijeh. - Budalo - kaže mu, a u njenim očima je odbljesak sunca. On se opet osmjehne. A onda sjedne na rubni kamen. I samo na sekundu želi se suzdržati, samo na sekundu misli na to kako ne želi da ga ona vidi. Ali onda više nije važno. Više ništa nije važno. Sjedi i plače. Zabija glavu u dlanove i plače, ne želi biti frajer, ne želi biti odrastao, želi da netko dođe i zagrli ga, želi da bude maleni dječak i da njegov tata bude jak i svemoćan i da zaustavi rat. Sjedi i plače. A onda jednostavno prestane. Ustane. - Ubilo je... - počne i pokazuje glavom prema autobusnom. - Šuti - kaže Jasmina i stavlja mu prst na usta - šuti...proći će dok se oženiš. Te noći, Jasmina ga sanja. Nasmijan je. Ima bijelu majicu, podrezane traperice, na starke nosi bijele teniske čarape, onako spuštene skoro do gležnja. Liže sladoled od jagode i vanilije. Ljeto je, sunce je visoko nad gradom, Korzo je skoro pusto, prolazi krem stojadin, Josip stoji na prašnjavom asfaltu, iza njega je jedna terasa sa par starijih ljudi u hladu, a preko ceste, nad Modom, je velika narančasta tenda. |
- 23:23 - Komentari (58) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||