U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
petak, 25.04.2008.
Ono kad smo bili mrtvi... (Drugi dio)
|
U biti, doista bi trebalo prvo pročitati prvi dio "Prvi svijet"... Samo tako ima smisla. Autor fotografija je, uglavnom, Dinko Neskusil. Za neke od njih nisam siguran. Soundtrack: R.E.M.  ONO KAD SMO BILI MRTVI Ovo je možda i najintimnija stvar koju ću napisati, ponajviše zato što se radi o stvarima koje ne samo da se ne mogu opisati, već nam je i samima zapravo ponekad vrlo teško vjerovati da je to vrijeme doista postojalo, da smo doista bili šesnaestogodišnjaci...u svemu tome. Da su ove slike doista bile oko nas, da smo to, doista, bili mi...  Everybody hurts  Svijet je umro, ili smo možda umrli mi i našli se u svijetu kojeg ne poznajemo. Kako bilo, trebalo je krenuti ispočetka. Možda bi sve bilo lakše da smo bili netko drugi, a ne samo prestrašena djeca. Možda bi sve bilo teže da smo bili netko drugi, a ne prerano odrasla djeca koja su čvrsto odlučila kako ni svijetu niti životu neće pokazati svoj strah. Autoput je bio beskrajno pust i na trenutak sam pomislio na onu ljetnu večer u kojoj su radnici napokon otišli i na to kako sjedimo na rubnom kamenu i promatramo još uvijek crn i još uvijek topao asfalt, blještave bijele linije koje još uvijek pomalo mirišu na boju i nove putokaze s imenima gradova na moru. Asfalt je i sada bio svjež, očuvan, samo na bijelim linijama vidjela se prljavština, ali ne od guma i prometa, nego od prašine koja je napadala u tih par stoljeća od onog ljeta, od Prvog Svijeta, od one večeri u kojoj smo bili nasmijani, opušteni i pomalo pijani petnaestogodišnjaci. Dolje ispod nas bio je grad i, ovako iz daljine, nalikovao je na onaj isti grad koji smo nekada znali. Samo su nesnosna tišina i zlokobno trepereće žuto na semaforima podsjećali da više ništa nije isto, da više nikada neće ni biti i da je ostalo samo da krenemo ponovno, da zaboravimo sve i vidimo može li i ovaj novi svijet biti lijep. I ponekad je mogao. Prekriveni golemom tugom koja nije znala kako izaći, užasavajućim strahom kojem dječje folirantski nismo dali da izađe i onim najgorim, autističnim vakuumom u koji smo ponekad upadali, ipak smo shvatili da u svakom od nas leži i cijeli jedan mali mikrosvijet, samo naš, izgrađen po našim pravilima. Jedan od tih trenutaka bio je i tu, na autoputu, dok je Goga sjedila na zidiću između dvije trake, vjetar joj je lagano nosio čuperak i žmirkala je zbog sunca. Nešto se sasvim lagano nasmiješila, uzela neku grančicu i crtala nevidljive crteže na kamenu. Sjedio sam na toplom asfaltu, naslonjen glavom na taj isti zidić, Danijel i Marina su se smijali, ispod nas bio je grad, ispod nas bila je rijeka, u daljini su bila polja koja su mirisala na divlje kupine, a još tamo dalje prema nebu se uzdizao dim. Desno, kroz treperavi sparni ljetni zrak vidjeli su se lelujavi obrisi blještavo bijelih UNPROFOR-ovih transportera i džipova, vidjela se bodljikava žica i vidjele su se kuće bez krovova. Ali, bilo je to ugodno poslijepodne i smijali smo se dok sam, kao u spotu, stao na zidić, onaj isti, između dvije trake, i pjevao „Everybody hurts“. Smijali smo se, smijali...a onda smo se uozbiljili, pogledali se i nekako smo znali da se volimo, da se razumijemo, da je sve oko nas neopisivo šugavo, ali da smo to mi, da smo samo ovdje mi i da ćemo samo ovdje biti mi. Nebo je postajalo crveno, „moramo kući“ rekle su cure, jer naši roditelji nisu razumjeli da smo već mrtvi i da nam više nitko ništa ne može. Nisu razumjeli, a osobito su se bojali noći, kao da granate posebno efektno ubijaju po mraku. U daljini su se vidjeli njihovi obrisi, sve dok na kraju nisu potpuno nestale i pretvorile se u grad. Man on the Moon  Svaka pjesma govori o onom o čemu ti želiš da govori. Jedino tako stvari mogu funkcionirati i jedino tako pjesme imaju smisla. Ovo je zato jutarnja pjesma, jutarnja šetačka pjesma, možda najidealnija od svih pjesama za walkman, da kreneš kroz grad i ne vidiš ništa oko sebe, gledaš samo u nebo, samo u vrhove krošnji, u sve to što je visoko, dovoljno visoko da zauvijek ostane isto. I da se osjećaš dobro, da šećeš kroz to sunčano jutro, da ne čuješ ništa osim pjesme i da osjećaš kako je baš sve u tom trenutku savršeno, od pritiska tvojih starki na sasvim malo prašnjavom asfaltu, mirisa jabuka u zraku i rasporeda malenih bijelih oblaka na plavom nebu, preko odsjaja sunca u prozoru male žute kućice, sve do osjećaja koji imaš u trbuhu, osjećaja da će možda, jednom, ipak sve ponovno biti onakvo kakvo je bilo. Perfect circle  Stvar je trenutka. Stvar je, zapravo, cijelog jednog života. Slike bi uvijek bile iste, ali osjećaji bi bili drugačiji da sam je prvi puta čuo u Prvom Svijetu, tamo gdje i pripada, kao što je rijetko što ikada nečemu pripadalo. Sumrak se spušta na grad, stojiš pored zelene željezne ograde, moderno dizajnirane, s velikim i širokim proredima, s vodoravnim prečkama. Jedna noga podignuta ti je na najvišu, treću prečku, rukama si oslonjen na vrh ograde. I gledaš ulicu. Nebo je crveno, zrak je crven, od sumraka, nevjerojatno lijepog sumraka. Ulica je puna djece. Dječaci igraju nogomet, vidiš njihova lica, nasmijana, samo malo napeta od želje da zabiju gol, vidiš loptu i osjećaš njen dodir, miris...vidiš asfalt, zacrvenjen od tog sumraka, vidiš djevojčice na biciklima, djevojčice koje preskaču lastiš, listaju šarene časopise...vidiš ljude na balkonima, vidiš veš kako se suši, iz polumračnih ljetnih stanova vidiš plavičasto svjetlo televizora, čuješ radio, čuješ zveket čaša iz uličnog kafića...vidiš nebo, purpurnocrveno nebo kako se spušta na krovove grada, na krovove tvog jedinog svijeta. I prekrasno je. Sve je tako prekrasno, iako se ne događa ništa posebno, ali možda baš zato... I žao ti je što se sve to nije nikada dogodilo, što u Prvom Svijetu, dok su postojali takvi trenuci, nisi znao za ovu pjesmu. I žao ti je što se sve to nije nikada dogodilo, što danas, kada znaš ovu pjesmu, nema više takvih trenutaka. Ali, nisi žalostan. Ne. Nekako se osjećaš lijepo. I ugodno. Jer si bio u Prvom Svijetu i vidio taj trenutak. Losing my religion  Veliki je odmor. Proljeće je u punom cvatu, gužva je ispred Galerije, gužva je tamo prema dućanu, a od te gužve čini se kako je sve kao nekad, daskama i vrećama cementa ograđena gimnazijska vrata, debelim selotejpom oblijepljeni gimnazijski prozori, izranjavana žuta fasada, asfalt razrovan granatnim cvjetovima, sve to nekako kao da je nestalo, kao da ne postoji. Postoji samo to proljeće, miris biljaka i vode, žamor gimnazijalaca, nasmijane i izazovne djevojke, okus kokakole na nepcu, zvonki glasovi ispod nevjerojatno plavog neba. U tom trenutku, netko unutra pojačava radio, počinje Losing my religion i na licima se automatski pojavljuje osmijeh, sasvim nesvjestan i spontan, onaj osmijeh koji je nestao s Prvim Svijetom, pred par tisuća godina. Lagan, dječački, sasvim opušteni osmijeh. Ne postoji najbolja pjesma na svijetu, takve stvari nikada nisu postojale. Ne postoji čak ni osobna najbolja pjesma na svijetu, sve to je samo stvar trenutka i osjećaja. Ipak, tog proljeća, dok smo bili mrtvi, a ipak nam je bilo lijepo, u tom malom gradu, u tom prevelikom ratu, postalo je jasno kako će Losing my religion zauvijek ostati Pjesma s velikim „P“, ona koja će ti uvijek značiti nešto što i nećeš baš moći jasno objasniti onima koji tog poslijepodneva, između 15.35 i 15.50 nisu bili ispred karlovačke Gimnazije, tamo kod otvorenih vrata Galerije, pod suncem i nebom plavim poput onog starog. Strange currencies  Ne biraš što ćeš biti. Jednostavno jesi. Možeš probati, ali tek tada više ništa nećeš valjati i bit ćeš kao odraz u iskrivljenom zrcalu u Kući ogledala, u nekom starom i već pomalo dotrajalom lunaparku – pomalo smiješan...i pomalo tužan. Ne biraš što ćeš biti, jednostavno jesi, ali razumijem one koji su željeli postati nešto drugo, nešto što su smatrali boljim, ugodnijim ili lagodnijim. Razumijem ih, jer sam, ponekad, maštao o tome da budem kao oni. Imao sam svoju finu patinu luzerstva, svoje starke, svoj nestali svijet, svoje oči koje pozelene od sunca i tuge i koje će četiri godine biti zelene, čak i kada mi se čini da se osjećam sretno, svoje rubno kamenje, prašnjavi asfalt i okus votke razliven po nepcu, zubima i jeziku... Ali, imao sam i te neke priče, priče koje su dolazile iz najobičnijih mjesta, priče koje sam tako jasno vidio da mi nije bilo jasno zašto i kako ih ne vide i svi ostali. I imao sam taj neki bend i te neke pjesme o kojima nikada neću znati da li bi valjale i u Prvom Svijetu i u bilo kojem drugom svijetu, ali, tada, dok smo bili mrtvi, značile su nešto dječacima i djevojčicama, jednako mrtvima i zaboravljenima. I bilo bi glupo, bilo bi lažno i bilo bi užasno krivo reći da mi nije godilo. Da nisam volio kada pjevaju uz mene, da nisam volio onaj izraz na djevojačkim licima kada, kasno navečer, pričam neku priču, da nisam volio kada se netko došaptavao kada bi prolazio ulicama grada kojeg više nije bilo, a bio je tu, samo da te sve to što se dogodilo još više izluđuje i ubija. Jesam, volio sam. Par mjeseci, možda i godina. Onda sam nekako shvatio da moram pomiriti ta dva sebe, da nestaje onaj dečko koji više od svega želi biti obični, nebitni karlovački dečko, na rubnom kamenu, sa starkama u prašnjavom asfaltu, dok se nad nama nadvija ogromni zeleni toranj crkve Presvetog trojstva, oko kojeg lete ptice, kao nekad. I onda sam počeo željeti da budem kao oni. Nije me to opsjedalo, samo sam ponekad, na trenutak, na nekoliko sekundi ili minutu, ugledao nekog od gimnazijskih luzera. Gledao sam ih i želio da budem kao oni, da budem posve neprimjetan, jer samo ako si posve neprimjetan netko te može doista i primjetiti. So. Central rain  Događa se to ponekad, u nekim trenucima samoće, kada ti se učini da je svijet ponovno nestao, da si opet mrtav, i da nigdje nikog nema, ostao si samo ti, prestrašeni šesnaestogodišnji dječak, koji ne želi nikome pokazati svoj strah, a istovremeno želi da ga netko otkrije i da mu kaže kako će sve jednom biti u redu. Događa se da ti nedostaju, da se osjećaš krivim, da ih kriviš zato što su otišli, što im nije bilo dovoljno da budu ovako mrtvi kao svi mi, nego su morali još malo jače umrijeti, tako da ih više nikada ne bude. Ali više kriviš sebe, izmišljaš razloge za to, misliš kako bi sve bilo drugačije samo da nije bilo neke nevažne i glupe sitnice. I misliš na njih... Misliš na Haska, na ljeto koje miriše na breskve, na ploče i Koranu...misliš na Klajnšeka, vidiš ga u Radićevoj, tamo još u Prvom Svijetu, nasmijanog i sretnog, misliš na Hrvoja, na to kako te bode tehničkom pod testom da mu kažeš odgovor...misliš na koru drveća pretvorenu u osmrtnice, na mrtva tijela tamo kod Komande, na mrtvu djevojčicu i njenu baku, na trudnu ženu ubijenu ispred frizerskog salona, tamo kod Dječjeg doma...misliš na Brku koji je ostao bez ruke, a onda i bez cijelog sebe, misliš na Sašinog brata...misliš na jednogodišnju bebu, misliš na obitelj u crvenom jugu, misliš na Branimira, vidiš ga u sobi, kako se smije uz neku pjesmu Novih fosila, misliš na Suzanu, na policajca sa suzama u očima koji odvodi njenu malu sestricu...misliš na groblje koje prekriva livadu, užasnom brzinom, livadu na kojoj ste u Prvom Svijetu slavili rođendane i, ponekad, jednostavno tulumarili u ljetnim subotnjim večerima. Misliš na brojke, pročitane u novinama, izrečene na radiju ili televiziji, u ono doba kada smo bili sasvim dovoljno mrtvi da prava smrt i nije bila ništa drugo nego samo još jedna brojka, još jedan iskopan komad livade, još jedna nijema skupina mrtvih na brdu, kako ukapaju mrtvog. I žao ti je. Toliko ti je jebeno žao da jednostavno moraš kriviti i sebe zbog svega. I, ponekad, u tim noćima, u tim kratkim trenucima u kojima se opet pretvoriš u prestrašenog šesnaestogodišnjeg dječaka, krivo ti je što nisi bolje čuvao Prvi Svijet ili što nisi napravio baš ništa, pa ma kako smiješno i maleno bilo, što nisi, makar, stao na ulicu i rekao „Prestanite. Molim vas, prestanite.“ Stand  Zbog plave table s bijelim slovima. Zbog prvog trenutka kada ugledaš obrise nebodera i crkvenih tornjeva, tamo sa Švarče, nakon što te neko vrijeme nije bilo. Zbog tatinog izraza u očima kada bi se vraćali s mora. Zbog onog što osjećaš kada začuješ kako netko izgovara „Karlovac“. Zbog jednogodišnjeg dječačića koji radi svoje prve korake, dok ga par metara dalje, na Foginovom, u mirisu trave, u mirisu rijeke, čeka mama. Zbog male zelene ulice, prašnjavog asfalta, nasmijanih susjeda i onog trenutka u nedjeljnu večer kada, nakon roštilja, kolača i sokova, netko ogromnim nožem rasječe golemu lubenicu. Zbog dječaka koji igraju nogomet, plana, graničara, skrivača, koji trče, voze bicikle, odlaze u kino, kupuju sladoled „jednu od svega pomalo“, jedu čips i smoki, ližu gringo s pomalo prljavih dlanova, odlaze na Koranu, smiju se, svađaju se, smiju se, viču, pričaju, ide im krv iz razbijenih koljena, kucaju na vrata pekare u jedan ujutro i jedu vruće slane kifle... Zbog djevojaka čiji smijeh zvonko odzvanja ulicom, zbog okusa njihovih usana, zbog dodira njihovih grudi, stisnutih uz tvoja prsa u zagrljaju, zbog ruke u ruci, zbog mirisa žvakaće od jagode u parku prekrivenom snijegom, zbog suznih očiju u kojima je mutan odsjaj Ekonomske škole, zbog zaljubljenih očiju u kojima se ogledaju jablanovi, zbog pričanja, smijanja, zezanja, flertanja, prijateljstva, govorenja, slušanja... Zbog ljudi. Zbog vozača autobusa, tete na šalteru kina Luxor, staraca koji boćaju pored Korane i igraju šah u parkovima, djece na biciklima, malene djevojčice koja šeće psa u uličici pored Sokolskog doma, klinaca s velikim torbama, zbog smijeha na terasama, one patetične i tako drage ratne majice „I kada te svi zaborave, ja ću te voljeti“ na nečijim leđima, zbog ribiča na obali Kupe, uličnih čistača, ranojutarnjih mljekara, zbog svih dućana, obrta, svih kućica i nebodera, prozora i vrata, zbog toga što znam gdje je najbolji sladoled, gdje se najbolje jede, gdje je ulica Ljudevita Jonkea i u kojem smjeru treba ići stranac koji je pitao kako da dođe do granice. Zbog ležanja ispod ograde kod Džafera, dok automobili jure, gume škripe, ljudi viču, granate vrište, zbog dima na krovu Tehničke škole, zbog zvukova koji ga razbijaju, zbog rasplakane djevojčice na biciklu, zbog krvi na asfaltu, zbog 4. listopada 1991. godine, zbog 7. kolovoza 1995. godine... Zbog Gademza, zbog nedjelja provedenih u Rijeci, Zagrebu, Puli...Buševcu, Vrbovcu...s njegovim imenom na usnama, s okusom medice, sa zastavom na dva štapa na kojoj piše „zastava na dva štapa“. Zbog smijeha, zbog pjesama, zbog navijanja, zbog sreće, zbog tuge, zbog ljutnje, zbog bijesa, zbog razočaranja, zbog prepune dvorane na nogama, zbog vjetra na stadionu... Zbog svih kafića i klubova, zbog KiK-a, zbog rubnog kamenja, zbog djece kod zdenca, zbog mjeseca u prozorima Glazbene škole, zbog kestenja ispred kazališta. Zbog svega što sam. Zbog toga što sam on. Zbog toga što je ja.  |
- 10:59 - Komentari (62) - Isprintaj - #
utorak, 15.04.2008.
Prvi Svijet
|
(isprike što me nema, ali posao me ubija, radim doslovno 12 do 14 sati dnevno, nemam vremena za ništa, kamoli za pisanje, ali kad je tu medica...i neki ljudi...i neki grad...proradim malo...) PRVI SVIJET (na prvoj fotografiji je rijeka Korana, pogled s turbine na slap...ne znam autora fotografije...na drugoj su markacijski znakovi koji su zasjali na karlovačkom nebu 4. listopada 1991. godine, posljednjih sekundi mira...autor fotografije je Dinko Neskusil...soundtrack prve epizode: Crvena jabuka)  Bježi kišo s prozora Problem sa svim lijepim riječima i svim lijepim i tužnim mislima je što su već izlizane. Korištene su prečesto od strane neiskrenih ljudi, na neiskrene ili prazne načine, i tako je istekao njihov rok upotrebe. Zato se osjećam pomalo čudno i pomalo smiješno kada napišem: ... Nikada više takve ulice. I nikada više takvog vremena. I takvog ljeta, s hrpom nasmijanih ljudi u svijetu obojanom u zeleno. Mirisalo je na travu i samo ako je to bila tvoja ulica u zraku si mogao osjetiti nijanse mirisa višnje i mirisa kiselice, izrasle na divlje u dnu živice koja je ograđivala nasip od kupališta, živice koje više nema, kao što više nema ni Prvog Svijeta i svih onih nasmijanih i dobrih ljudi. A tih ljeta, svijet je i navečer bio nekako zelen, pa je tako bilo i ljeta 1986. godine, kada sam sjedio na maloj sivoj ogradi pred ulazom na kupalište, završavali su Rakovački susreti, a s razglasa je treštalo „Bježi kišo s prozora“. Izlazile su Tamara i njene prijateljice, ona je nekako smiješno plesala i rekla nešto kao: “A vidi, tako on radi u spotu“. Bila je strašno slatka te večeri, a nešto kasnije, još uvijek u tim nekim prvim godinama, ja sam bio strašno sladak njoj, ali bila je dvije ili tri godine starija, a u to doba činilo se to kao čitav jedan život. Sviđa mi se ova stvar Bila je to posljednja godina u velikoj bijeloj zgradi Osnovne škole Veljko Vlahović. Pomisao na tu školu nekako uvijek sa sobom nosi i miris jeseni i slike...lagane magle koje se vuku dubovačkim alejama, kesteni na mokrim ulicama, odsjaj uličnih svjetala u lokvi vode, djevojčice koje sasvim lagano i još neprimjetno postaju djevojke, nasmijani dječaci...okus prekiselih jabuka ubranih s grana nagnutih preko tvorničke ograde, svijetloplavi autobusi umrljani smogom i dimom iz vlastitih auspuha, rano jutro i slane kifle u pekari preko puta stare bolnice, mala, lijepo upakirana rolada s okusom kokosa iz velikog staklenog kioska s voćem, povrćem i slatkišima. Svijet je bio lijep, svijet je bio razigran, svijet je bio velik, kao oči dječaka i djevojčica u sedam navečer, u petak, nakon posljednjeg školskog sata. Zovu nas ulice Svijet je bio velik, svijet je bio razigran i svijet je bio blještav, kao oči dječaka i djevojčica u subotnju večer, u prvim izlascima u kojima se činilo kako će čitav život biti neizmjerno lijep i uzbudljiv. Gradom je tekla voda, gradom su tekli ljudi, lagano obučene djevojke s nemarno prebačenim majicama preko ramena, ili omotanim oko struka, sa svijetlim trapericama i crnim starkama, dečki u majicama kratkih rukava, savršeno stisnutim žnirancima na novim tenisicama, zveckao je led u čašama, svirala je muzika, čuo se smijeh, čuo se žamor, čulo se kako teče voda u gradu napravljenom na vodi. U trbuhu je bio sasvim lagan pritisak, nešto poput prve zaljubljenosti, ali još malo šire...pritisak od zaljubljenosti i uzbuđenja od svega dobrog što nas još očekuje. Nekako s proljeća Blještalo je sunce, blještale su zelene krošnje drveća, a blještala je i žuta gimnazijska zgrada, sve dok nije nestala iza krovova starih kuća. Iz Galerije se čulo „Nekako s proljeća“ i bio je to nekako pravi trenutak za tu pjesmu. Proljeće 1991. godine bilo je najljepše proljeće Prvog Svijeta i iako će mnogi rado reći kako je bilo „kao da smo znali što nas sve čeka“, sva njegova ljepota bila je u tome što nismo znali. I ne da nismo znali nego smo bili sasvim sigurni kako nas ne čeka ništa i kako ne postoji ništa u cijelom svemiru što bi moglo izbrisati svu ljepotu života. Jedne večeri, pomalo pijani, pjevali smo tu pjesmu na dugoj stazi omeđenoj lipama i brezama, mračnoj uskoj stazi od grada do Korane. Bio je to onaj trenutak u kojem nakratko osjetiš sve ono što je sad i sve ono što dolazi, trenutak u kojem osjećaš kako prestaješ biti dijete i, iako si još jako daleko od toga da budeš odrastao, znaš da ćeš jednom to biti. Te večeri svi smo osjetili sasvim laganu tugu zbog prošlih ljubavi, iako ih uglavnom još nismo ni imali. Ali znali smo da ćemo ih jednom imati i da će nas ova pjesma sjećati na njih i izazivati onaj osjećaj lijepe tuge, osjećaj koji svatko zna, ali ga nitko još nikada nije uspio opisati. Volio bih da si tu Ponekad smo bili na pješčanoj, ponekad na Foginovom, ali najčešće smo bili na pločama. Rijeka je bila posve crna, samo su jaki žuti reflektori obasjavali slap, mirisalo je na vino, netko je svirao gitaru i pjevali smo neke fine, dobre pjesme. Niti jedna od njih nije nas oduševljala i obarala s nogu, ali bile su tisuće i tisuće tih malih, dobrih, lijepih pjesama koje možeš pjevati s prijateljima, dok ste pomalo pijani, dok ste previše mladi i dok učite sve ono što je važno naučiti u životu Prvog Svijeta – od prvih poljubaca i prvog dodira grudi, preko prvog dima cigarete i prvog gutljaja pive, sve do neobično važnih stvari kao po kojoj travi se treba penjati po slapu, a da ne padneš. Večeri su bile opuštene i trajale su dugo, toliko dugo da bi prve kapi zore na nebu izazivale sasvim malen i neprimjetan osjećaj ljepote, kao da si upravo proživio jedan sasvim dobar život. I osjetio bi tada nostalgiju za nekim, možda nekim u koga si trenutno zaljubljen, a možda nekim tko još uvijek ne postoji. I gledao bi u prozore sa spuštenim roletnama, pitajući se iza kojeg od njih spava ona u koju ćeš se jednom zaljubiti, pa makar na pola sata, pa makar na jednu od tih nekadašnjih beskrajnih večeri. Tamo gdje ljubav počinje Zapravo, logično bi bilo da počinje kod Arhiva. Tamo je, u lipnju 1991. godine, Biljana sasvim lagano pognula glavu, a u njenim zelenim očima pojavio se odsjaj sunca, sekundu prije našeg prvog poljupca. Možda je već tada bilo zapisano da će ona biti moja prva ljubav, prva zbog koje ću biti nesretno zaljubljen, ali u najljepšem ljetu naših života, tako da niti jedna sekunda tog sjećanja neće biti tužna, već samo lijepa. A ipak, zbog mirisa trave, zbog koraka po kišnim ulicama u rano, još mračno jutro, zbog onog „čekam te na starom mjestu“, ljubav je u Prvom Svijetu počinjala kod crvenog kioska. Do njega se ona spuštala sa Švarče, do njega je neka druga ona dolazila iz Grabrika, do njega je neka treća ona dolazila iz smjera Veleučilišta. Kada je nestao Prvi Svijet, nestao je i crveni kiosk. Svaka ljubav u sebi nosi jednu malu tugu i uvijek je moguć neki čudan trenutak u kojem će te zaskočiti bivše ljubavi, čak i one koje nisi previše volio. I bit će ti nakratko žao zbog vremena koje je prošlo i zbog toga što je više nikada nećeš čekati kod crvenog kioska. Ali, u nestanku crvenog kioska krije se sama suština i definicija tuge, kao da zbog toga što više nitko nikada nikoga tamo neće čekati, na svijetu više neće biti ni ljubavi. Sanjati Tuge su u Prvom Svijetu bile sasvim drugačije. Bili smo djeca i strahovi su bili rezervirani za roditelje, nas bi obuzeo samo neki nejasan osjećaj nesigurnosti i nepoznatoga. Mario je išao u drugu smjenu i živio je u predgrađu i nismo ga znali. A, tog kasnog ljeta, kada je škola već počela, pao je s drva i udario glavom u kamen. Ostao je na mjestu mrtav, a mi smo u poslijepodnevnoj smjeni na zelenim klupama pronalazili ispisane ili urezane poruke pune ljubavi i tuge onih u čijim životima je Mario značio puno. Crnog smo dobro znali, ali nismo ga voljeli. Bio je stariji od nas, a mlađi od 'velikih dečki' u ulici i pomalo se izgubio u tom raskoraku. Veliki dečki zezali su njega, a on je zato maltretirao nas. Ipak, kada bi se sreli nasamo, bez igdje ikoga, bio je onakav kakav je i napravljen da bude, bez potrebe da se nekome ili nečemu dokazuje. Kada je imao šesnaest godina poginuo je vozeći motor, negdje blizu grada, pored širokih kordunaških polja koja su mirisala na pokošeno sijeno i prve kukuruze. Suze u očima njegovog tate govorile su kako smo Crnog možda mogli zavoljeti, da nismo bili djeca i da je Prvi Svijet baš svakome bio tako lagan, opušten i prelijep kako je bio nama. Čavlek se ubio u ljeto 1991. godine. Ubio se zbog škole i loših ocjena i sve to nije imalo nikakve veze s nasmijanim zgodnim dječakom, nogometašem, prijateljem...niti s njegovim osmijehom i svjetlucavim očima. Te tri tuge Prvog Svijeta odagnali smo od sebe brzo i lako i ponekad se pitam da li je zbog toga sve na kraju ispalo onako kako je ispalo. Da li bi svijet bio ljepši i u godinama koje su dolazile da smo znali stati, da smo napisali neku lijepu riječ onima iz jutarnje smjene, potapšali tatu od Crnog po ramenu i rekli mu nešto lijepo, ili da smo osjetili i prepoznali ono što se osjetilo u zraku onog poslijepodneva kada se Čavlek ubio...da smo osjetili taj trenutak u kojem se znalo da umire Prvi Svijet i da vrlo skoro više ništa neće biti isto. Da smo možda malo duže plakali za njim, da li bi spasili Prvi Svijet i otjerali vrijeme koje je dolazilo, vrijeme u kojem će tuge biti tako goleme da nikome neće biti čak ni do suza?  Sljedeća epizoda: Ono kad smo bili mrtvi |
- 23:45 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||