U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
ponedjeljak, 31.03.2008.
Dan kada smo zajebali svijet
 (autor fotografije je Zvonimir Gerber) Legenda: Nesparna ljetna večer - ono kad sjedite na terasi, u zraku je miris rijeke i vodenog bilja, još se možda malo osjeti i pokošena trava. Svi su u kratkim rukavima, ali kao i obično u nesparnim ljetnim večerima - nije sparno. Čak je onako nenadjebivo ugodno prohladno, oči su jedva primjetno teške, a nepčad sasvim lagano ljepljiva od medice... Radićeva - središnja karlovačka ulica, pješačka zona. U Prvom Svijetu bila je središte svih zbivanja, s puno birceva, prepunim terasama, klupama kod galerije na kojima se sjedilo i promatralo zgodne djevojke u prvoj laganoj odjeći te godine...Radićeva su i Nula, Feferon, Bullburger, Jelica, Gradska straža, Putnik, prva gradska pizzerija, cehovski znakovi i stari ulični fenjeri na pročeljima...zveckanje leda u čašama kokakole, zgnječeni pivski čepovi i prvi miris pjene, sladoled, kolutovi dima koji se rasplinjuju negdje visoko, tako da kroz njih vidiš zeleni crkveni toranj... Rat - ono kad sjediš na rubnom kamenu, cestom ne ide promet, na semaforima je trepereće žuto, veliko drvo sa zelenom krošnjom svaljeno je preko ulice, a tamo u daljini Valentina ide prema svom ulazu, njene crne starke škripe na asfaltu punom prašine i onda, baš ispred svog ulaza, napravi mali polukrug i lagano, simpatično i vješto preskoči hrpu razbijenog stakla i popucale fasade. A tebi se čini da bi zbog tog pokreta mogao biti tužan baš cijeli život. A, u jednoj nesparnoj ljetnoj večeri sjedili smo blizu Korane i pili. Oni su pili pivo, one su pile pivo, samo sam ja pio medicu. No, dobro, dao bih i njima bocu da otpiju. Dali bi i oni meni pivo, ali ja neću pivo. Ne valja mi jebiga. Pričali smo o danu kad je grad oslobođen i o fešti koja se ne može opisati, ali zapravo nekako ipak može. O onom kad je cijeli grad bio na Korzu i u Radićevoj i kad su svi bili sretni i tužni kao što nikada nisu bili i nikada više neće biti. Kasnije smo išli Radićevom, pustom Radićevom, bio je potpuni mrak, iako se na nebu, ako sasvim dobro poznaješ nebo nad ovim gradom, već moglo naslutiti da nije tako puno do zore. - E, a zašto nikad nitko ne priča o Beach Partyu - pitao sam. - Zato kaj se to nikad nije ni dogodilo - rekao je Zec i slegnuo ramenima. A ja sam znao što misli. O Beach Partyu se ne priča zato jer ga ionako ne možeš nikome objasniti. Za mnoge stvari se tako samo kaže, ali ovdje je to prava i potpuna istina, ne možeš ga objasniti čak ni Karlovčanima koji nisu bili tamo, a pogotovo ne ljudima koji ne znaju što je nesparna ljetna večer, rat, Radićeva ili ne poznaju baš najbolje nebo nad ovim gradom. Jer, tog ljeta, 1995. godine, nije bilo nesparnih ljetnih večeri. Sve su bile bolno i teško sparne, a baš svaki dan nalikovao je na sparnu ljetnu večer, čak i u podne. Tog ljeta nije bilo ni Radićeve, bila je samo mračna ulica u kojoj su gorjela tek dva ili tri fenjera i radila je jedna jedina terasa, na kojoj su sjedili dječaci i djevojke koji su glumili da nisu prestrašeni i da ih ne boli trbuh od teškog zraka koji je gušio cijeli grad. Tog ljeta, tih dana, znalo se kako će uskoro početi. I da, Alane, bili smo nervozni. Svi smo bili užasno nervozni, bili smo prenervozni, ali već i dovoljno izvježbani da svakom strancu pokažemo da nam nije stalo, jer do tada smo već naučili da ništa drugo ionako neće shvatiti. Barem smo se mogli praviti važni. (o tome tko je Alan i o čemu dovraga pričam možete vidjeti ovdje: KLIK - ponekad se sjetim tog dana i tog dječaka koji je pričao s Alanom Cowellom, pokušavao mu objasniti što je grad i što je rat, sjećam se što smo pili, sjećam se gdje smo se sve vozili...sjećam se razgovora o baseballu...sjećam se kako sam mislio da je shvatio...a sjećam se i kako je na kraju iz džepa izvadio 100 maraka i kako sam se samo umorno, preumorno za devetnaestogodišnjaka, nasmijao. Nisam bio ljut, nisam bio čak ni žalostan, nisam ništa loše mislio o njemu, samo sam, možda prerano, izgubio i posljednju dječačku želju da jednom odem u neku sličnu "obećanu zemlju", gdje nema ratova i djevojčice u starkama ne preskaču razbijeno staklo, ali ljudi jednostavno ništa ne kuže i nikada neće) Onda je jedan dan netko donio glupi dječji vodeni pištoljčić... Onda su drugi dan konobari u Bullburgeru imali vodene pištolje i špricali sve goste... Onda su se pojavili plakati, napisani i nacrtani rukom, koji su pozivali na Beach Party. A dan Beach Partya bio je jednako depresivan i jednako sparnoljetnovečeran kao i svaki dan tog ljeta. Park je bio mračan, izlog kina razbijen, klupe mokre i trule, krovovi nepotpuni. Znao sam da od cijele priče neće biti ništa, ali bio sam tamo, bio je to moj jedini život, moj jedini grad i moj jedini svijet. I zato sam išao. Varao sam se. "Beach Party" bio je nezamisliv. Stotine mladih okupilo se u Radićevoj, svi naoružani špricama, vodenim pištoljima ili raznim priručnim sredstvima. Jedan dečko išao je naokolo s vatrogasnim aparatom koji je napunio vodom, uključili su se i stanari Radićeve ulice, bake su na nas bacale vrećice s vodom, mala djeca s prozora su nas gađala vodenim balonima, svi su bili mokri od glave do pete, svi su se te večeri smijali onako da te zaboli trbuh od smijeha, ali ne prestaješ, bio je to kao neki najveći prijateljski tulum koji ćemo ikada doživjeti. Ulice su bile mokre, mi smo bili mokri, smijali smo se jedni drugima, sjedili na mokrim rubnjacima, gledali u neopisivo lijepu večer i mislili kako nam je neopisivo drago što su to doživjeli. Oni drugi. Te večeri radilo se samo o tim drugima, gledao si svoje prijatelje, zgodne djevojke, nasmijane bake na prozorima, djecu koja se grleno smiju i bilo ti je nevjerojatno drago što su u tom najdepresivnijem ljetu barem na jednu večer svi bili vesela i razigrana djeca, a najdraže ti je bilo što su i djeca napokon bila prava nasmijana i oduševljena djeca. Par dana kasnije, probudio sam se u pet ujutro. Podmukli zvukovi u daljini označavali su početak kraja. Izašao sam na balkon, zapalio cigaretu i gledao u crveno jutarnje nebo. Zasvirale su sirene, granate su počele padati po gradu, instinktivno sam pogledao prema Jeleninim prozorima i onda se vratio u stan. Svi su već ustali, mama je vezala kućni ogrtač oko pasa i zabrinuto rekla "dečki, pazite se ovih dana, nemojte da vam se sada nešto dogodi", brat je slegnuo ramenima, ja sam šutio... Tata je ustao s kauča, rekao "to je znači to" i zapalio cigaretu... A, meni se iznenada pojavila neka knedla u grlu od pomisli da više nikada neće biti "Beach Party" u Radićevoj, jer je mogao biti samo u jednom takvom ljetu, samo u jednom takvom ratu. Samo tada to nam je moglo onoliko značiti i samo tada dječji smijeh mogao je tako glasno odzvanjati Radićevom ulicom i činiti da za tu jednu večer nitko ne primjećuje izbušene zidove, kratere u asfaltu i razbijene izloge...u čijim su se raspuklim staklima smijale i sjene onih dječaka i djevojčica koji su u protekle četiri godine nestali s ovih ulica brzo, najbrže, a sada su napokon dovršili svoju prekinutu igru i mirni i nasmijani, otišli zauvijek. Onda sam otišao u sobu, granate su padale sve bliže, stavio sam walkman na uši, odvrnuo R.E.M., sjeo na pod, naslonio glavu na krevet... I čekao da završi rat. |
- 14:57 - Komentari (45) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||