U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
petak, 29.02.2008.
Kažu...proljeće.
(autori fotografija karlovačkih parkova, karlovačke Zvijezde i nadasve karlovačke Korane su Branko Rožman, Denis Stošić, Dinko Neskusil, Zvonimir Gerber i Netko Netković) Proljeće je od zelene. Čak i ono prvo, crno-bijelo proljeće u kojem na staroj fotografiji nasmijana mlada djevojka u kolicima gura sasvim malu bebu u tom crno-bijelom svijetu za koji bi bilo lijepo vjerovati da negdje još uvijek postoji. I na takvoj fotografiji vide se osunčani kamenčići u ulici koja, sva od crno-bijele, ipak pršti zelenom. Haljina iznad koljena i kaput raskopčan široko gotovo kao njen osmijeh I svi oni ljudi koje na fotografiji ne vidi nitko osim tebe, a ti savršeno dobro vidiš njihove likove, osmijehe, vidiš ih zaustavljene u pokretu pored žute garaže, sa šalicom kave, na ulasku u pomalo prohladan stan... A vrškovi prstiju više ti ne mirišu na narančinu koru. I kada se taj lagani miris narančine kore izgubi iz ulice znaš da je došlo proljeće. Proljeće podsjeća na ono kako je svijet i zamišljen da bude, s ponovno otvorenim dvorišnim vratima, kavom koje se uvijek radi više nego što je potrebno, ako netko naiđe, s prvim roštiljem u ulici, iako je nedjeljno poslijepodne hladnjikavo, ali tu je sunce, tu je zelena i nasmijani ljudi koji istinski vjeruju kako dolazi nekoliko najljepših mjeseci njihovog života. Mirišu pljeskavice, dječak prenaglo ispija koktu i mjehurići ga tjeraju na štucanje, djevojčica je zamrljana kolačem s previše kreme, padaju čepovi s tamnih pivskih boca, a ulicu prekriva lagani miris rijeke koji ti ulazi duboko u nosnice, kao kada prvi puta nakon dugo vremena zaroniš... I kako vrijeme prolazi, u cijelu priču o proljeću ulazi miris Domobranske, dok stojite oslonjeni o veliku žutu školsku zgradu, preko puta je razlistani park i stari miljokaz dok kiša ispire ulice i stvara onu čudnu i nenadjebivu mješavinu prašine i mirisa cvijeća u zraku...gužva ispred gimnazije i kod Galerije pod velikim odmorom...ona kako sjedi s podvučenim nogama na klupi, s pogledom uperenim u daljinu, lagano drhtavom bradom i pjegicama savršeno uklopljenim u mrljice koje na njenom licu stvaraju sunčeve zrake koje prolaze kroz guste zelene krošnje....i one stare prvomajske proslave na Starom gradu, ljudi koji sjede na klupama ili u travi, djeca u trku i osmijehu, zvuk čaša i tanjura, udarac gumene lopte i pucketanje vatre kada padne mrak i kada stojiš i gledaš s brda dolje prema gradu...      A...1.5. bio je i 1995. godine, kada smo trebali kao tada prilično popularan lokalni bend svirati na platou kod Gradske kavane na kojem su se obično održavali koncerti. Vježbali smo u Dugoj Resi i kada smo tog poslijepodneva došli u grad šokirale su nas potpuno puste ulice i beskrajna tišina remećena samo kotrljanjem prazne vrećice čipsa po prašnjavoj i vjetrovitoj ulici. Zvuk granate koji je proparao zrak, histerično vrištanje užarenog metala koji je preletio iznad nas, izazvao je onu trosekundnu paniku koja nestaje jednako brzo kako je i došla, samo te i dalje boli trbuh, dok trčiš kroz grad prema svojoj ulici, trčiš beskrajno pustim ulicama i pitaš se što se dogodilo, kako i zašto si se našao ovdje, potpuno sam, dok su svi ostali sigurno zaklonjeni. A ti, eto, trčiš u tom proljetnom poslijepodnevu, dok negdje u gradu odjekuju granate, srećom dovoljno daleko, trčiš potpuno sam na svijetu i u jednom trenutku pomisliš da ćeš, ako te pogodi, jednostavno nestati i drugog jutra, kada na ulicu izađu ljudi, neki drugi ljudi, u nekom drugom svijetu, ponovno mirnom i običnom, nitko neće znati da si ikada postojao. I na sekundu poželiš taj svijet, neki drugi svijet, miran i običan i zastaneš. Stojiš na uglu, lijevo je tvoja ulica, desno kino "Luxor", naprijed se pruža pogled prema staroj tvrđavi na brijegu... Stojiš tako, a onda shvatiš da su stale i granate. Ostala je samo tišina. I kroz krošnju vrbe vide se bijeli oblaci na nebu toliko plavom da te zabole oči. Negdje iza, nad prugom, od vrućine i sparine treperi zrak. Krovovi kuća s druge strane izgledaju lelujavo i nestvarno. Kad zahladi, slike će se ponovno sklopiti i oblikovati grad  - Jebote, proljeće. - Aha, a mene boli zub. - Jesi čuo ti za zubare? - A jesi čuo ti za Dragu Celizića? - Haha...Drago Celizić...hahaha... Veljača je. A sjedimo na rubnom kamenu. Iza nas čuje se muzika, lupkam starkama po ispucalom asfaltu, zgodne klinke idu prema Ziheru, studenti izlaze iz širokih vrata Veleučilišta, na nebu se pojavljuje crveni sumrak, ali još uvijek je nekako proljetno sunčano... Iznad zdenca...i oko crkvenih tornjeva, lete neke ptice... - E jel znaš ša bi reko doktor Arslanagić na ovo? - Jebo te doktor Arslanagić. - Ti si debil i ne znaš se igrat. - Znam. - Ne znaš. I sad me opet boli zub. - Dobro, stvarno, zakaj ne ideš zubaru? - Mama ti ne ide zubaru. - Tebi cijela obitelj. - Mama ti obitelj. Šutimo i polako pijemo medicu iz velikih plastičnih flaša...dok sjedimo na tom rubnom kamenu, u toj proljetnoj veljači... - I...ša bi reko? Ignoriram ga. - Daj ne jebi, ša bi reko? - Nije fora više, bilo je fora dok smo gledali ptice. - Evo gledam u ptice - kaže i pilji prema pticama. - Reko bi "jedna lasta, a men' se čini proljeće!" - To moraš svake godine reć, jel da? - Aha. - Uopće nije smiješno. - Baš je. - Nije, bilo je prvi put. - Da, a sad je zato jer to kažem svake godine. Uostalom, ti si debil. Onda bude taj neki trenutak u kojem smo kao djeca. Smijemo se pognutih glava, smijemo se bez glasa, dok iz KiK-a izlazi naša ekipa, s pivama u rukama, što ih ne priječi da pružaju ruke i prema medici...smijemo se na tom rubnom kamenu dok je vani to proljeće, dok je oko nas taj naš grad i taj neki život, ponekad sasvim ugodan. I odjednom mi, usred tog proljeća, užasno fali baš proljeće. Znam da dolazi, ali baš sada mi najviše fali... I nekako, fali mi da odem u Rijeku. Osjećam kako mi nedostaje to karlovačko proljeće i odjednom me preplavi užasna želja da idem u Rijeku...jer kada dođe proljeće i nema druge nego da to napraviš...da još u zoru kreneš na put, dok su ceste gotovo prazne i ideš starom cestom...da u rano jutro ulaziš u grad koji voliš, a kasno navečer vratiš se u grad koji slijepo obožavaš i da ti je cijeli dan trbuh napet kao ono kad si bio klinac i četvrtkom u 12.20 išao si u voćaru po gringo ili već tako nešto...jer četvrtkom je njen razred imao pet sati i bilo ti je nekako važno da ustanoviš, da jednom napokon ustanoviš, da li su zelenije njene oči ili gusta krošnja one lipe koja se nadvija nad kioskom, tamo preko puta. |
- 23:59 - Komentari (42) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||