|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
subota, 24.03.2007.
Dok čekaš sabah sa šejtanom
Iskreno, nemam pojma šta to znači.
Šejtan je vrag, rekao bih, a sabah sasvim sigurno nije subota, al ja uvijek pomislim da je baš subota i sjetim se Edite Gojak, legendarne voditeljice Radio Karlovca koja je jednom rekla "A sad jedna stvar od Black Sabbatha ili u prijevodu Crne Subote" (rekla je još i: a sada nešto od Pink Floyda i njegove grupe, kao i da Gibonni ima novi album koji se zove "Novinarka", ali to sad nije tema).
Nego, jedan je prošlo, a ja čekam vaterpolo utakmicu Hrvatska - SAD, prijenos sa svjetskog prvenstva u Australiji. Mogao bih prikriti svoj idiotizam nostalgijom i reći da je to zato što sam daleke 1984. kao sasvim mali klinac, na moru, na Krku, prvi puta u životu ostao budan do poslije ponoći i s tatom gledao odlučujuću utakmicu olimpijskog vaterpolo turnira u kojoj smo isto igrali protiv Amerikanaca i osvojili zlato. Okej, oni "mi" su se zvali Jugoslavija, a ne Hrvatska.
Ali nije zato. Samo sam idiot.
Kako bilo, Top7 noćnih:
7) Prvi puta ostao sam sam na nekoliko dana. Bilo je to posljednje ljeto prije rata, Zoka je spavao kod mene i u tri ujutro odlučili smo da nam je dosta pričanja i izašli smo pred zgradu.
Na uličnom teniskom igralištu, u sparnoj noći, pod mutnim svjetlima uličnih lampi oko kojih su letjele tisuće komaraca i mušica, igrali smo tenis. Onako ozbiljno, bez zezanja i foliranja.
Nakon jedno sat vremena u ulicu je došao automobil. Bio je to Zokin susjed koji je na vratima haustora s otvorenim ustima jedno pet minuta piljio u nas. A mi smo ga ignorirali. Obojica smo znali da ćemo kad jednom napokon uđe umrijeti od smijeha, ali svo to vrijeme ozbiljno smo igrali i nismo bacili nijedan pogled prema njemu. Kad je napokon ušao sjeli smo na rubni kamen i tiho se smijali, povremeno se pogledavajući, tako da i danas, kasno noću, na tom istom parkiralištu, ne mogu a da se ne osmjehnem.
6) Sa šesnaest je to prilično jednostavno. Tina je hodala s Veljkom, pa smo se mi nešto spetljali, pa prohodali, a Veljko je utjehu našao u njenoj najboljoj prijateljici. I svi smo si i dalje bili dobri.
Za sve je kriva njegova rečenica po prekidu s dotičnom "A ko bi uopće bio sa mnom, drugi ljudi idu van, a ja na groblje".
Tako sam ja jedne večeri otišao na groblje, ono, da vidim šta ima.
Katoličko je prilično ravno, pa sam otišao na kompleks koji čine židovsko, pravoslavno i vojno, popeo se na vrh i gledao sjene spomenika i poneki tinjajući fenjer.
Ako ćemo iskreno, bilo je zbilja smirujuće i spokojno.
Ako ćemo još iskrenije, kad je iz jednog grma istrčala mačka toliko sam se prestrašio da me i dan danas strah kad se sjetim.
5) Kad sam pred svoj osamnaesti rođendan Crijevu poslao neku glupu razglednicu punu zagonetki, a on je uspješno razriješio i u pola pet ujutro došao na Stari grad, dok smo gledali izlazak sunca nad gradom koji se budio u dolini započeo je serijal gledanja izlazaka sunca na raznim lokacijama. Nije bila fora u čekanju, to se nije vrijedilo, nego si se morao baš ranije probudit. Ako vas baš zanima, najbolji karlovački izlazak sunca je na "ceneru", najvišem dijelu skakaonice na Korani i to tako da sjediš okrenut prema stadionu i mljekari, ali da gravitiraš prema lijevo i u vidnom polju imaš i slap.
4) Filmovi su okej stvar. Jedino ne valja kad si kreten, pa ideš oponašat nešto što si vidio u 153 filma. Tako u tri ujutro dečko zavaravajuće normalnog izgleda stoji kod Majinog ulaza i baca joj kamenčiće u prozor.
Nakon što sam pet puta promašio i tri puta pogodio roletne odlučio sam odustati, ali baš u tom trenutku začula se škripa roletne i otvaranje prozora.
I pojavila se glava njenog mlađeg brata.
- O jebote, jesi vidio kad u filmu da cure bacaju kamenje u prozor. Pogotovo one iz 7.a - rekoh mu, ali tek nakon što je već, kao stariji, iskusniji i mudriji, okrenuo očima i vratio se u sobu.
Onda se pojavila Maja.
- Jel me mrziš?
- Aha - osmjehnula se.
- E pa...i ja tebe. I to baš jako.
- Ja tebe više.
- Okej. Laku noć.
- Laku noć.
I dobro, još je poslala poljubac, ali to uopće nije bilo tako fnje kako zvuči. Bilo je baš kul.
3) Kad se iznenada probudiš u četiri ujutro, poprilično je dobro otići van. Čak i u ratnim uvjetima.
Stajao sam tako naslonjen na zgradu, bilo je zamračenje, još nije bila prestala opća opasnost, iz predgrađa se čulo puškaranje, ali nije bilo granata. Pas je trčkarao kroz travu, a ja sam stavio walkman na uši, odvrnuo "Out of time" i nestalo je i puškaranja.
U mrklom mraku, prepoznatljive sjene zgrada, nebodera i crkvenog tornja djelovale su mirno i netaknuto.
2) Kad se iznenada probudiš u četiri ujutro, poprilično je dobro otići van. Posebno u mirnodopskim uvjetima.
Dok šetaš sam kroz grad, nekako primjećuješ više detalja nego inače, pod dnevnim svjetlom.
A posebno upečatljiv je onaj trenutak u kojem se život odjednom pokrene. Još uvijek u potpunom mraku, ulicom prođe kombi s kruhom ili mlijekom, pred još zaključani kiosk dopreme novine, ono čudno malo vozilo pere ulice i otpuhuje napadalo lišće, a onda dođu i ljudi. Nervozan muškarac s prvom cigaretom, žena koja slaže naranče po štandu na tržnici, još uspavan čovjek koji se saginje, otkvači povodac i pusti psa da pojuri livadom između knjižnice, arhiva, galerije i Doma HV.
1) Iz diskoklubova nitko ne izlazi deset minuta prije kraja. Ili odu ranije, ili, kad su već tu, i kad se po atmosferi i svemu osjeća kako će uskoro biti kraj, ostanu do zadnje pjesme.
Danijela i ja, ipak, izlazimo baš deset minuta prije kraja. U trenutku kad otvaramo vrata, odmah po zvuku gitare koji ima samo Pušenje u toj jednoj fazi, Nele izgovara "a ti si se dogovorila? ma ne, ja sam mislio, ovaj, američki film da pogledamo".
Izlazimo u savršeno pust grad, lagano je odgurnem bokom i pjevam "kažu mi da novog frajera imaš, nisam ga vidio al znam da nije loš...ti si vazda znala da biraš, ti si vazda tražila još".
Nešto kasnije, u onom istom savršenom pustom gradu, šećemo kroz savršeno pusti park i odjednom počinje kiša.
Danijela me uzima za ruku, onda se odguruje od mene i pleše na mokrom šetalištu posipanom prvim kestenima. U mokrim starkama, s mokrim očima, u gradu koji je samo naš, pjevamo refren.
I ustima hvatamo kapi kiše.
|
|
|
| < |
ožujak, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|