subota, 27.08.2005.
mogu ja sve
Kada su starijeg čovjeka koji je slijep i muca novinari pitali što mu je od to dvoje kroz život predstavljalo veću teškoću, on je nakon dugog razmišljanja odgovorio: "Mucanje." A kada su ga, nemalo iznenađeni, upitali za objašnjenje, pojasnio im je: "Sljepoća je stalna. I ja i ljudi oko mene znamo da, kao slijep čovjek, jednostavno ne vidim pa se i oni i ja ponašamo s time u skladu - tu nema iznenađenja. S druge strane, mucanje je i za mene i za ljude s kojima komuniciram izvor stalnih iznenađenja. Ja neprestano iščekujem kada ću zamucati, a okolina se čudi i ne razumije kako to da uglavnom govorim normalno, a onda odjednom zapnem, ostanem bez zraka, zajapurim se i ne mogu nastaviti. Ljudi ne znaju kako bi se ponašali u tom trenutku i što bi mislili o meni." Slično iznenađenje i nelagadu osjećaju mnogi kada se prvi put susretnu s osobom koja muca. Mucanje je poremećaj govora u kojem je normalan tok govora prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi ili osoba ne može početi govoriti riječ. Određene situacije, kao što su govor ispred više ljudi ili razgovaranje na telefon često pogoršavaju mucanje, dok neke druge situacije kao što su pjevanje ili govor na samo, često popravljaju poremećaj. Mucanje pogađa osobe svih dobi, ali najčešće je u djece u dobi između 2 i 6 godina starosti koja razvijaju govor. Dječaci triput češće mucaju nego djevojčice. Većina djece ipak preraste svoje mucanje te se procjenjuje kako manje od 1% odraslih muca. Mnogi pojedinci s ovim poremećajem postali su uspješni u karijerama koje su zahtijevale javni govor. Na popisu ovih osoba nalaze se princ Albert od Monaka, Winston Churchill, Isaac Newton,George Washington, Charles Darwin, glumica Marilyin Monroe, glumci James Earl Jones, Bruce Willis i Jimmy Stewart, Samuel L. Jackson, Harvey Keitel te pjevačice Carly Simon i Mel Tillis; Gibonni, Željko Rohatinski, Dino Rađa, Darko Rundek, Ivo Karlović... Znanstvenici pretpostavljaju nekoliko uzroka. Točan mehanizam kako nastaje mucanje nije poznat. Smatra se da je većina oblika mucanja razvojnog oblika koji se pojavljuje u djece koja su u procesu razvoja jezika i govora. Ovaj oblik mucanja javlja se kad djetetov govor i jezik ne ispunjavaju njegove verbalne zahtjeve. Mucanje se događa kad dijete traži pravu riječ. Razvojno mucanje se obično preraste i ne javlja se kasnije od dječje dobi. Drugi oblik mucanja je neurogeni. U neurogenom mucanju mozak ne može pravilno uskladiti različite dijelove govornog mehanizma. Neurogeno mucanje se također može javiti kao rezultat moždanog udara ili ozljeda mozga. Iako osobe koje mucaju mogu razviti emocionalne probleme kao što je strah od upoznavanja nepoznatih ljudi ili od razgovora na telefon, ovi problemi obično nastaju zbog mucanja, a ne uzrokuju mucanje. Psihogeno mucanje javlja se kod osoba koje su doživjele jaki psihički stres ili strah. Neki emocionalni stresovi, bilo da je riječ o jednom vrlo uznemirujućem događaju ili nizu stresnih situacija, mogu uzdrmati govor svakoga od nas, a osobito djeteta koje je posebno osjetljivo, jer još uvijek uči upravljati svojim osjećajima i mnogo toga nalazi zastrašujućim. Dijete se može početi bojati određenih govornih situacija jer su za njega slične onoj u kojoj je jednom imalo teškoću. Ipak, ne počinju mucati sva djeca koja prožive slična iskustva. Mucanje nije nasljedno. Postoje osobe koje mucaju, koje su, slušajući savjete okoline, čekale do odrasle dobi da njihov govorni problem "prođe", da ga "prerastu". No, on je postajao sve veći i veći - prerastao je okvire govornog i postao životni problem. Postoje i oni, koji su do svoje zrelije dobi bili uključeni u jednu ili više terapija - psihoterapiju, logopedsku terapiju, alternativnu terapiju i sl., potrošili vrijeme, novce i vjeru u uspjeh, a nisu postigli ili održali fluentan govor, te su sada puni frustracija i pesimizma u pogledu mogućnosti rješavanja svog problema. Neki smatraju da je poslije djetinjstva prekasno pokušati išta mijenjati u svom životu. Neki tvrde da se osoba koja se nije "oslobodila" mucanja do odrasle dobi nikada i neće potpuno riješiti tog poremećaja. Pa, što? Ako možemo mijenjati svoj rukopis, koji je također već usvojena automatska radnja, zašto ne bismo mogli djelovati na svoj govor? Pitanje je samo hoće li osoba koja muca odabrati pasivnost ili aktivnost, hoće li tražiti i čekati brzo, ne prezahtjevno, a često tek privremeno rješenje (prihvatiti primjenu različitih mehaničkih i sličnih pomagala, podvrgnuti se tretmanima koji obećavaju čarobno brzi oporavak govora, uzimati ljekove koji ih oslobađaju anksioznosti), ili će se aktivno uključiti u mijenjanje svog govornog ponašanja i rekacija - u uspostavljanje kontrole nad svojim govorom. Hrabrim suočavanjem s problemom, poduzimanjem akcije za njegovo rješavanje i ustrajnošću u djelovanju ka svome cilju, ne djeluje se pozitivno samo na govor, nego i na općenito jačanje pozitivne svijesti o sebi i svojim mogućnostima. Nije mali broj ljudi u svijetu, koji smatraju da im je mucanje pomoglo da postanu, i privatno i profesionalno, bolje i uspješnije osobe! Ono im je ukazalo na potrebu stalnog, doživotnog rada na sebi, koji treba provoditi i radi održavanja kontrole nad govorom, ali i nad svojim životom. I nakon uspješno provedene terapije govora mora se nastaviti s provođenjem preporučenih postupaka, baš kao što i nakon uspješno provedene dijete treba nastaviti provoditi promijenjeni način prehrane i navika, kako se ne bismo ubrzo našli na istoj, ili još većoj, kilaži zbog koje smo bili nezadovoljni! Uspijemo li u tome, jednom predebeli možemo postići zavidnu kilažu i liniju, kao što i osobe koje mucaju često postaju i bolji govornici od prosječne osobe koja ne muca. Neki ljudi koji mucaju smatraju se invalidima, jer ne mogu normalno živjeti, drže da ih mucanje spriječava da priopće svoje misli i osjećaje, da se zaposle gdje žele, da ostvare emotivne kontakte i veze... u tom smislu smatraju sebe invalidima. Ako je okolina dovoljno tolerantna i upoznata, ako želi čuti i što taj netko govori a ne samo kako muca, onda ne bi trebalo biti problema. Ako počnemo više prihvaćati ljude koji su različiti od nas, koji su drukčiji, a čemu bismo trebali težiti, onda to ne bi smio biti problem. Veći problem je što ljudi općenito manje komuniciraju nego bi trebali. Ja mucam. Počela sam u trećem razredu osnovne škole. Razlozi? Ne znam. Sjećam se i dan danas obiteljskog šoka kojeg sam tada doživjela. Je li to razlog ili ne ne znam. Uvijek sam bila odlikaš u školi. Pisala sam pjesmice i priče u literarnoj grupi i tu me jako frustriralo što ja te pjesme nikad nisam mogla pročitati drugima onako kako sam ih ja čula u glavi. Par puta moje pjesme su bile čitane na radiju uz ostale iz moje škole, ali daleko je to bilo od onog kako bih ih ja pročitala... To me užasno frustriralo. Na satu hrvatskog ili stranih jezika nikad nisam čitala kad bi razred čitao jedan po jedan. Užasavala sam se tog čitanja i nastavnici me nisu silili, ali sam patila za time da mogu čitati jer - da ne mucam, čitala bih bolje od svih. Čemu tako žure, pitala sam se; gle, pa ovdje je preskočio cijelu riječ; pa kako ne možeš pročitati to kako treba... Uvijek sam znala odgovor na sva pitanja , pa bih čak i šaptala drugima, ali kad bi me profesor pitao da to ponovim naglas, blokirala bih i nikako. Toliko puta sam znala odgovor, znala neku pričicu o nekoj temi, imala pitanje za nastavnika kojeg nitko iz razreda nije postavio... a morala sam pregristi jezik shvativši da ne mogu ili neću moći to izgovoriti. A čitanje referata... pakao. Uvijek bih ga kući pročitala 20 puta, a sutradan u razredu jedva bih za pet minuta uspjela izgovoriti prvu rečenicu i nakon toga se rasplakala. Nakon osnovne upisala sam gimnaziju. Problemi su se nastavili. I dalje sam plakala ako bih bila prozvana, a ne bih mogla izgovoriti odgovor, bila sam neshvaćena od puno profesora koji u mom problemu nažalost NISU pronašli izazov u svojoj pedagoškoj praksi i barem pokušali naći rješenje da me se učini što ravnopravnijom s ostalima. Govorili bi "polako, ne žuri; i ja sam mucao, pa svi ljudi mucaju"... a to je najmanje što sam željela čuti. Na kraj pameti im nije bilo kakvo je to bilo poniženje za mene pred razredom. Da sam imala pušku, to su bili trenuci kada bih ih ubila. Ili njih ili sebe. A što su trebali reći? Trebali su reći: IZAĐI NA PLOČU I NAPIŠI. Nastavnici su pokazali dosta nespretnosti u ophođenju sa mnom kao djetetom koje muca. Jedanput me je nastavnica iz biologije čula kako ispred vrata razreda normalno pričam sa svojim prijateijima, a kad sam odgovarala na satu njen predmet, rekla mi je kako se mucanjem, "izvlačim". To što sam tada osjetila neću zaboraviti za cijeli život a žalosno je da ta nastavnica kao prosvjetni djelatnik nije razumjela ili nije htjela razumjeti, da se ne muca u svim okolnostima. Uglavnom, nikad više u razredu nisam digla ruku. Živjela sam u zabludi da će možda jednoga dana mucanje nestati samo od sebe. Sada znam kako ne postoji magični napitak niti ružičasta pilula koja bi izliječila mucanje. Mucanje je utjecalo na mene u emocionalnom smislu, budući da je teško biti osoba koja muca. Mislila sam da je sramota mucati, iako to nije istina. I kao rezultat toga, postala sam preosjetljiva i nesigurna No nije sve bilo tako crno. Imala sam ogroman krug prijatelja kojima nije smetalo što mucam. Izlazila sam, tulumarila, dečkima s kojima sam bila nikada nije to smetalo. Znali su reći da im je to čak i simpatično. Nitko od njih se nije obazirao na to što mucam. Svi oni su bili tako topli prema meni, uviđavni, kooperativni, ma ne može čovjek ni povjerovati. To sve je učinilo da ja napokon sa svojih 18 godina dođem na poziciju na kojoj su moji vršnjaci došli tamo negdje krajem vrtića: da sam ja važna kao i svi ostali, da se moje mišljenje jednako uvažava, da smijem reći što mislim, smijem reći da se ne slažem, smijem nekad reći nešto glupo, kreveljiti se, smijem biti ona tko osjećam da jesam i ne sramiti se sebe - dapače, to se sve od mene i OČEKUJE. Nakon gimnazije upisujem fakultet i odlazim iz roditeljkog doma studirati u velegrad. Problemi s profesorima na fakultetu nisu se razlikovali od onih prije, ali mene to nekako više nije tako opterećivalo kao ranije. Mislim da sam tek tada postala dovoljno emiocionalno zrela. Diplomirala sam skoro u roku :). I vratil se u rodni grad. Čekajući posao u struci zaposlila sam se kao konobarica. Da dobro ste pročitali. Što se govora tiče, to je naravno za mene bio velik izazov, i iako sam čula priče kako su mucavci dobijali otkaze kad su pokušali raditi kao konobari (gost bi ih ismijao ili se žalio šefu), ja sam željela probati ponovo glavom u zid. I to je sve skupa šljakalo više nego dobro jer sam sad ja bila iza šanka i meni su dolazila djeca koja mucaju (par njih) pa sam malo vidjela i kako je to s druge strane šanka, pulta, šaltera. Tada sam vidjela kako je šteta što me se ljudi boje samo zato što sam ja iza šanka, i shvatila koliko sam ja propustila time što sam se cijeli svoj život bojala osobe iza šanka, pulta, šaltera. Tako je jednostavno biti jednostavan i toliko si draži i drugima i sebi kad si sa svima u istoj ravnini. Nemam se zašto osjećati superiornija ja iza šanka, ali isto tako se ni onaj ispred šanka nema zašto osjećati inferiornije. Kad se samo sjetim da to znaju još djeca u 1. osnovne koji sami odlučno idu po kruh i sve, a ja sam to shvatila tek sa svojih 25... Bolje ikad nego nikad!Sa svojih 15 mrzila sam sebe, ljude i svoj život, a danas s 28 sam pre pre prezadovoljna time kako su stvari posložene. Sa 15 sam mislila da ću zauvijek ostati takva kakva sam bila tada, ali upravo je nevjerojatno koliko se čovjek promijeni i koliko beskonačno lijepih stvari mu se može dogoditi kad digne glavu iz svoje kaljuže i dopusti sebi da mu se dogode. Naravno da još uvijek mucam i naravno da imam boljih i loših dana, ali toliko je toga još u životu pored tog mucanja, a što ja kao teenager nisam vidjela ni slutila, bazirajući se samo na svom mucanju, svojoj greški. Kao ono konj kad ne vidi ništa sa strane. Šteta je potratiti mladost u kaljuži, i još od svojih vlastitih govana. A da bi dospjela iz tog blata na recimo livadu života, potrebno je samo malo hrabrosti (jer već malo hrabrosti je zapravo puno), dva-tri udarca šakom o stol, dva-tri NE i dva-tri DA u pravom trenutku - i zastor će se podići, napokon ćeš vidjeti tko si u stvari i napokon ćeš početi to i biti. I od tada sve kreće samo nabolje. I onda ćeš postati sebi tako važna pa ćeš praviti -ovako kao ja - svoju web-stranicu. I to ne zato što si prepotentna, već kao iz reklame za L'Oreal: because you're worth it! Naravno da više ne konobarim, mucam ponekad, radim u struci i upisala sam magisterij i nedavno položila prvi ispit "komunikacijske i prezentacijske vještine" ;)))) I shvatila sam kako je mucanje moguće prevladati na način da ono više ne predstavlja prepreku za normalnu komunikaciju. U onome što čovjek odluči napraviti od svog života, nema ograničenja. |
nedjelja, 21.08.2005.
hladno pivo
|
utorak, 16.08.2005.
dunav
|
srijeda, 10.08.2005.
vidim te neizvjesnosti
Dodirujem te, slatka neizvjesnosti. |