Dosao je netko novi, ili stari? u moj zivot bi da udje..
Trebam li ga pustiti unutra ili zalupit vratima
Mnogi su tako ostali na pragu cekati odluke tudje
Dok se sama, izvan razuma, pitanjima mucim satima

Hoce li me voljeti, zbilja voljeti
Hocu li mu moci cijelu sebe dati
Hocu li se zaletiti u zid odbijanja, hoce li me boljeti
hocu li ostati iznevjerena, hocu li opet moliti da se vrati
Onaj prije koji mi je samo mnogo boli nanio
Ili zeljeti da mi neki treci u zivot uskoro uleti
Hocu li pasti nakon sto me jos jedan iz ravnoteze zanio
Hocu li se smijati ili plakati ili vristati ili kleti
Hocu li znati kuda idem ili srljati ko i uvijek prije
Hocu li kada dodje pravi to osjetiti i znati
Ili on ni nece doci dok se srce u strahu krije
I cas juri naprijed a cas cezne da se natrag vrati

Ponekad dok jurim tako, pitam se dal sama od sebe bjezim
Mozda da se umirim, budem sama, pa nekad vesela a nekad sjetna
Hoce li me spontanost ili strpljenje odvesti kuda tezim
Trebaju li mi sva ova pitanja da bi mogla biti sretna?


Primjetila sam da kad se dogodi nesto sto me zbilja uzdrma, da pobjegnem u pjesme. One su privatne, intimne i samo moje, ali opet toliko laksi izlaz nego da napisem golemi tekst s opisom dogadjaja. Htjela bih da naslutite sto je bilo, a to se krije u trenucima od par sekundi koje ne moze opisati ni tisucu recenica.
Npr u prici iz proslog posta je toliko toga da mi je grozno uopce i pogledati taj jadni sazetak. A nastavak price , sto je bilo jucer, sto necu opisivati jer se na kraju cijela vecer svela na jedan trenutak. Skoro smo se poljubili... A onda su prosle te 2s carolije i opet sam znala tko sam ja, tko je on, da postoji cijeli svijet, gomila okolnosti, ljudi koji nas cekaju vani pa smo izasli na kisu i otisli, svatko na svoju stranu...

Mislim da me hvata gripa, koma se osjecam, ne mogu vise...