Hedge fondove (eng. hedge funds) bi mogli nazvati ''divljim'' fondovima, oni u pravilu nisu registrirani i ne podliježu zakonskim regulama koje moraju ispunjavati registrirani investicijski fondovi. Sad se neki pitaju ''kako to smiju biti neregistrirani?''. Nitko ne može zabraniti, npr. određenoj skupini članova koji prate invest forume ili blogove ove tematike da zajednički udruže znanje i vrijeme, te iz zajedničkog računa investiraju novac. SEC pokušava regulirati poslovanje hedge fondova, ali i dalje ne uspjeva, bar ne u značajnijoj mjeri. Prednost takvih fondova nad investicijskim fondovima je ta što hedge fondovi smiju trgovati na način koji nije dopušten investicijskim fondovima, npr. smiju shortati, ulagati u bilo koje dionice na bilo kojem tržištu, opcije i futurese, te poslove izvan tržišta vrijednosnica, baš kao i samostalni investitor. Namijenjeni su velikim korporacijama i imućnijim investitorima, najviše zbog zakonskih regulativa (SEC) koji nisu blagonakloni prema (riskantnim) hedge fondovima, npr. poneki hedge fondovi imaju minimalni ulog od milijun pa čak do 25 milijuna dolara, a neki su uz sve to i jednostavno zatvoreni za nove klijente (npr. Cramer Berkowitz). Također, SEC je zabranio oglašavanje hedge fondova, odnosno, ako su neregistrirani, nema se tko oglašavati. Mutual fondovi, za razliku od Hedge, su registrirani i nadgledani od strane SEC-a, a jedna od regulativa kojoj podliježu mutual fondovi je ta da im nije dopušteno svojim fond managerima plaćati proviziju od zarade (kod Hedge ona iznosi 1-2% od dobiti), što mogi vide kao razlog relativne neučinkovitosti managera u Mutual fondovima. Ipak, mutual fondovi raspolažu s oko 8 tisuca milijardi dolara ($7.818 trillion), za razliku od Hadge fondova koji raspolažu s oko 1100 milijardi dolara, po procjenama iz 2004. godine. Od negativnih strana treba spomenuti pojavu "divljih" hedge fond managera, tj. osoba koje nisu sposobne obavljati taj posao, ali zbog nedostatka SEC regulative, i slabe informiranosti, klijenti znaju pogriješiti pri izboru svog Hegde managera. Procjenjuje se da u cijelom svijetu ima oko 8 tisuca Hedge fondova, od toga 40tak offshore, i tek desetak velikih (Soros Fund Management, Clinton group, Bridgewater, Pequot,..
Hedge fondovi su organizirani kao "partnerstvo", gdje je glavni manager ujedno i glavni savjetnik (investitor), a financijeri ("klijenti") partneri. Ujedno su i netransparentni, što znači da ne moraju objavljivati gdje i kako ulažu novac svojih klijenata. Velik broj hedge fondova je registriran offshore, kako bi izbjegli plaćanje poreza. Špekulira se čak da su Hegde fondovi odgovorni za nagli porast cijene nafte kojima smo svjedoci posljednjih par godina, a razlog tome je, navodno, ulaganje najjačih Hedge fondova u futurese (o futuresima baš možete pročitati na OptionMasterovom blogu) na naftu. Kako investicijskim fondovima nije dozvoljeno shortati, oni su "osuđeni" na gubitak u bear marketu, dok hegde fondovi zarađuju i kad padaju cijene, sto shortanjem, sto pisanjem i/li kupovinom opcija.
Nisu pogodni široj javnosti i zbog mnogo većeg rizika od gubitka sredstava, veliki investitori su toga u potpunosti svjesni i spremni su riskirati u zamjenu za prihod veći no što bi ostvarili kod klasičnih investicijskih fondova, dok mali investitor najčešće to sebi ne može priuštiti. Prosječna naknada je 1% od uloženih sredstava, te 20% od dobiti, što je drastično više nego kod klasičnih investicijski fondova. Neki od poznatijih hedge fond managera su George Soros i Jim Cramer (Mad Money), koji je 2000. godine kad je DOW pao -6%, a S&P500 -11%, na "svom" portfelju zaradio +36%. Prošle godine je najveći prihod imao hedge fond kojem je manager Edward Lampert iz ESL Investments Inc., 1.2 milijarde dolara, kako je objavio PR Newswire.

Hedge fondovi postoje već nekoliko desetljeća, ali o njima se počelo pisati tek nakon što je 1998. godine jedan hedge fond (LTCM) izgubio 4.6 milijarde dolara (dotad im je prosječan godišni prihod bio +40%), te time ugrozio čak cjelokupan bankarski sistem zbog velikih iznosa kojima banke kreditiraju hedge fondove. Ako vas zanima nešto više o tome, možete pročitati knjigu ''When Genius Failed'' autora Rogera Lowensteina.