Čarobni brijeg

Koncentrirati se. Moram.

Prikupiti sve končiće raštrkanih misli i utkat ih u sag od svile. Blještav od srebrnih niti mjesečine i zlatnih ogledalaca podnevnog sunca. Čeličnim iglama razuma popraviti izvučene niti, provući čvoriće na drugu, nevidljivu stranu.

Smiriti se. Usporiti.

Strpljenje je moja žeđ. Prvo završiti jedan tanak red. Pa drugi. I mada još dugo neću vidjeti sliku, marljivo slagati očice, mijenjati konce. I sretne i nesretne.

Vjerovati. Ponovo.

Mandala se tka istovremeno sa sve četiri strane. A samo je jedna moja. I tri ogledala. Čarobna. Koja utrostručuju moju ruku i onda ih puštaju do tkanja kroz metalizirana stakla preko pete dimenzije. Uzorak se mora podudarati.

Završiti. Da.

A onda pustiti krdo deva da kopitima utabaju svaku nit, prašinu nabiju u svaku pukotinu. Da izgaze moj prekrasni svileni dar. Da bude čvrst i vječan. Kad na njemu budeš letio, da si siguran i miran.

Pokloniti.

Iznad lukovičastih bagdadskih kupola i tajnih oaza, pored otrovnih gejzira i zbunjenih pingvina, nosit će te moja ljubav.