Koncentrirati se. Moram.
Prikupiti sve končiće raštrkanih misli i utkat ih u sag od svile. Blještav od srebrnih niti mjesečine i zlatnih ogledalaca podnevnog sunca. Čeličnim iglama razuma popraviti izvučene niti, provući čvoriće na drugu, nevidljivu stranu.
Smiriti se. Usporiti.
Strpljenje je moja žeđ. Prvo završiti jedan tanak red. Pa drugi. I mada još dugo neću vidjeti sliku, marljivo slagati očice, mijenjati konce. I sretne i nesretne.
Vjerovati. Ponovo.
Mandala se tka istovremeno sa sve četiri strane. A samo je jedna moja. I tri ogledala. Čarobna. Koja utrostručuju moju ruku i onda ih puštaju do tkanja kroz metalizirana stakla preko pete dimenzije. Uzorak se mora podudarati.
Završiti. Da.
A onda pustiti krdo deva da kopitima utabaju svaku nit, prašinu nabiju u svaku pukotinu. Da izgaze moj prekrasni svileni dar. Da bude čvrst i vječan. Kad na njemu budeš letio, da si siguran i miran.
Pokloniti.
Iznad lukovičastih bagdadskih kupola i tajnih oaza, pored otrovnih gejzira i zbunjenih pingvina, nosit će te moja ljubav.
Post je objavljen 14.06.2006. u 11:53 sati.