Šumski
Šumski su šumu voljeli, u to nije bilo nikakve sumnje.
Hodajući odlučno utabanom stazom kroz visoku travu prema šumarku odredjenom za sječu ove jeseni, otac Sever pred sobom je vidio, jasno i sasvim moguće, rješenje svog problema. Vidio je križ, dva ogromna ravna i oguljena debla u savršenstvu okomitosti. Jedan zaboden u meko i plodno meso ove gostoljubive planete, duboko i čvrsto. Simbol nepokolebljive stalnosti i vjere koja ga je sigurno dovela tako daleko. Uspravan, ponosan trupac kao veza zemlje i neba. Ljudi od blata dolje i Bog, daleko iznad oblaka, gdje oči trepere, suze i zatvaraju se pred prejakom svjetlosti bijelog sunca.
- Bože naš, - ote se uzdah ocu Severu. - Ovako bijelo mora da je lice tvoje što nas smiješkom dočekuje na Vratima od sedefa!
Brat Antonije mirno je koračao tik iza visokog svećenika u odori boje svježe krvi. Navikao je na njegova iznenadna ushićenja i znao da je otac Sever još jednom mislima dotakao Nebo. Vječni san i obećanu nagradu. I zavidio mu je malo, iako je dobro znao da je zavist siguran put do mržnje. a mržnja je grijeh pred Bogom i ljudima.
- I vi mislite da će ovog puta stado shvatiti što je raspelo? - upita Antonije, više da oca Severa izbaci iz uzvišenih misli, nego što je zaista htio znati. Zapravo, slabo je vjerovao da je to moguće.
Ovo je bio njihov treći pokušaj da sagrade raspelo, da prenesu sliku žrvovanog Sina ovim bezbožnim bićima.
- Siguran sam u to, brate. - Vjetar je zaplitao duge crvenkaste pramenove svećenikove kose oko njegovog pravilnog, u zanosu zamrznutog lica. - A drugi ćemo trupac podići svojim rukama, brate, podići i zabiti okomito na Vjeru što nas Bogu nosi.
Brat Antonije nije uvijek shvaćao s koje strane dolaze svećenikove misli, ali je sasvim dobro osjećao naglašene bitne riječi. Otac Sever je ton s propovjedaonice prenosio lako u svakoj rečenici.
- Vjerujem, oče. Bit će sigurno bolje nego kad smo križ uklesali u stijenu. Lijepo smo ih naučili klesanju. - Antonije nije mogao zadržati ironiju i podsmijeh koje je izazvalo sjećanje.
Šumski su brzo učili. Svakog bi dana Antonije našao jos po jedan nevješt crtež oko uklesanog križa. Nesuvisle crte, krugovi, šare. Marljivo udubljene u stijenu, polagano posve pokrivajući s mukom urezanu raspetu žrtvu.
- A i ono silno kamenje što smo naslagali preko dvorišta nije dugo potrajalo. Ništa nismo postigli, samo im uštedili put do kamenoloma. Sve su odnijeli.
- Kamen za njih nije živ, brate Antonije, to znaš. - otac Sever je kratkim pogledom ošinuo sitnog redovnika, nastojeći ga tako spriječiti da ih obojicu još jednom podsjeti na prethodne neuspješne poduhvate - Šuma jest.
|
