Dnevnik malog uhljeba
srijeda, 20.07.2022.
Nikad ne reci nikad
Negdje iza deset sati prijepodne zazvonio mi je telefon. S druge strane se čuo dobro poznati glas Danine dugogodišnje vjerne pratiteljice Milane Klerović Jeban.
"Bok. Da odmah pređem na stvar. Kako si zadovoljan sada sa svojim poslom ?" nervozno je upitala s neskrivenim osjećaj nelagode u glasu. Preočito je bilo koliko se morala truditi prikriti da joj se baš i nije dalo nazvati me, ali, kud Dana okom, tud Milana skokom. Slijedila ju je i slušala odanije od psa.
Milana je bila jedna od onih izrazito debeljuškastih malih ljudskih stvorenja koja je svojom pojavom plijenila pažnju gdje god bi se pojavila. Niska i poprilično okrugla sa izbačenom donjom vilicom, doimala se više poput kakvog mitiološkog stvorenja nego na ljudsku ženu.
"Pa, ok je. Moglo bi biti i bolje, ali ne bunim se", odgovorio sam rezignirano nakon sam shvatio da se radilo o najavljenom pozivu iz Danine uprave.
Ne znam zašto, ali tada mi je jasno iskrsnula slika prošlotjednog neugodnog iskustva kada mi je u ured došla najavljena komisija komore. Tom posjetu sam se najprije jako veselio. Naime, otkad sam otvorio ured, niti jedno moje postavljeno pitanje adresirano komori nije rezultiralo njihovim odgovorom. Nisu mi poslali ni tablu za ured koju su bili dužni, tako da sam sa razlogom počeo vjerovati da i ne postoje. Jedini opipljivi znak njihovog postojanja bila je uplatnica za članarinu.
"Ovako, da ne duljim. Pročelnik odjela za prostorno uređenje nam je bolestan. To mi je prijatelj ali šta se može. Umire. Rak pluća. Moramo pothitno naći arhitekta da ga zamijeni. Jesi zainteresiran javiti se na natječaj ?" ispaljivala je Milana kratke rečenice i sve u jednom dahu kao da se bojala da će se o koju saplesti ako uspori. To je i inače bio uobičajen način njenog govora. I kroz razgovor je hopsala poput kakve loptice a pogotovo ako je razgovor za nju bio neugodan.
"Natječaj ? Hm", na glas pomislih. Po prvi puta su spomenuli natječaj a ne direktno nuđenje poslova u javnoj upravi. Ali zaboga, javiti se na natječaj za poziciju čovjeka koji umire ?
Svoj privatni ured sam i otvorio nakom smrti svog dugogodišnjeg šefa sa kojim sam se izvrsno slagao. Bio je dobar čovjek i inženjer sa bogatim iskustvom rada van države koji se nakon svih svojih profesionalnih putešestvija po sjevernoafričkim gradilištima, vratio na svoj otok i u rodnoj kući otvorio mali projektni ured. U tom uredu sam, tek sada sam toga svjestan, proveo svoje najmirnije i najsretnije razdoblje u svojoj karijeri.
"Kad planirate otvoriti natječaj ?" upitao sam a osjećaj rezignacije se odjednom čudom rasplinuo.
Od početka svoje karijere, izbjegavao sam poslove unutar javne uprave. Zanimalo me stvarno radno iskustvo. Zapravo, prvi posao koji sam odbio, bio je upravo jedan takav koji se nudio u županijskoj upravi u mom mjestu tik nakon što sam diplomirao. Ta nisam se školovao da postanem birokrat ?
Osim toga, naivno sam vjerovao da netko bez imalo radnog iskustva u realnom sektoru nema šta raditi u birokraciji odlučivati i diktirati tempo rada onima koji zaista i rade. Želio sam što prije raditi u struci što mi se ubrzo i dogodilo. Ujedno sam se zakleo da nikada, ali baš nikada ne bih pristao postati birokratom.
Svoj posao sam obožavao. Veselilo me raditi sa klijentima koji mi dođu uzbuđeni i sretni jer su se odlučili krenuti u izgradnju svojih domova. Još više od toga me veselio rad po gradilištima gdje su se nečiji snovi nakon mukotrpnog prolaska kroz sve naše birokratske zavrzlave, konačno krenuli i materijalizirali. I emotivno sam prolazio sa svojim klijentima kroz sve faze i strahova, frustracija ali i konačnog osjećaja sreće kad bi zgrada postala konačno useljiva. Nenadjebiv osjećaj je to bio. Plemenit.
Ne, ja zaista nikada, ali baš nikada ne bih mogao postati birokrata i odreći se svega toga.
"Natječaj je otvoren danas. Ako se misliš prijaviti, trebao bi što prije prikupiti sve tražene papire. Namjerno smo stavili kratak rok da nam se što manje kandidata javi."
Ne znam zašto, ali u Milaninom glasu se počeo osjećati očaj. Kao da ne želi da se prijavim na taj natječaj. A opet, osobno mi prenosi poziv na njega. Ili se varam ? Pa da. Mora. Dana joj je rekla da me nazove. Ne bi ona sama od sebe nikada to napravila.
I čemu kratak rok ne bi li se što manje kandidata javilo ? Zar ne bi trebalo obratno, duži rok i da je što veći izbor među kandidatima ?
Dok je ona dalje pričala o dokumentaciji koju moram sakupiti za prijavu kao da mi prenosi recept za kolače, u mojoj glavi je krenuo jedan sasvim drugi film.
U svojoj struci sam do tada prošao sve faze u poslu osim prostornog planiranja. Upravo tu, oduvijek sam mislio, svi problemi nas projektanata i započinju. Loše posloženi prostorni planovi su i razlog nereda u prostoru kod nas. O birokraciji da ne govorim. Ta zato sam se onomad dozvolio nagovoriti i politički angažirati. Vjerovao sam da ću kroz svoj politički angažman moći nekako djelovati i na prostorno uređenje svoga grada. Prekinuti taj nesretni val apartmanizacije i betonizacije.
Osim toga, nikad mi nije bilo jasno zašto se toliko dugo čeka na običan komad papira koji ti je potreban ne bi li projekat krenuo u svoju realizaciju ? Zašto ? Ako uspijem ući u prostorno planiranje nekog grada, možda uspijem saznati odgovore na sva ta moja pitanja.
"Pristajem !" Javit ću se na natječaj", prekinuo sam Milanino nabrajanje dokumentacije.
"Ajoj", izletio joj je sada skroz neprikriveni uzdah očaja.
