/

ponedjeljak, 08.08.2011.

Žal

Subota, 17 sati, vruće i prašnjavo. Kozjim stazama Super G, Mirni Zagrepčanec i ja spuštamo se prema beautiful beach, kako ju zove naš peruanski prijatelj Fez. To je mjesto s najslanijim morem i najbljeljim i najokruglijim oblucima, najprozirnijim morem i najmekanijim pješčanim dnom, naš žal bez Leonarda Di Capria. I krcat je. Dva reda suncobrana, pod svakim najmanje troje ljudi, a u uvali lijeno pluta i nekoliko brodova sretnika koji se ne moraju sklizati niz padinu. Okupamo se, slikamo, čitamo novine, žalimo na vrućinu, pijemo mineralnu. No, ljudi polako ali sigurno odlaze s plaže još otkad smo došli. Sunce u svom hodu po nebu dolazi sve bliže vrhu brda iznad plaže. Kad zađe za brdo, plaža će biti u hladu. Smijemo se turistima- tko je vidio bježati od hlada? Kad smo kod toga,tko je vidio biti na plaži od jutra, po najvećoj vrućini?? More je za rekreaciju i uživanje, ne samo za hlađenje. Mi se ne damo i ostat ćemo i nakon što sjena padne preko cijele plaže. I tako mi drijemamo i čitamo i jako se želimo još jednom okupati. No u 15 minuta do 19 sati cijela plaža je u hladu, pakira se i onih desetak ljudi što su ostali, a nama više nije vruće. Uopće. Odlučno krenem u plićak, idem i idem, razina vode se polako diže iznad koljena, dolazi do gaća, a ja napredujem sve sporije jer mi je nekako hladno. I onda odustanem i pomislim- more možda zaista ne postoji bez sunca. Uploaded with ImageShack.us

- 16:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #