/

ponedjeljak, 25.05.2009.

Bicikl

Imam 27 godina i ne znam voziti bicikl. Ne mogu reći da sam zbog toga silno patila u životu, ali bilo je trenutaka kada mi je bilo žao što ne mogu s prijateljima đirati naokolo. SuperG godinama mi se prijetila kako će me dati u ruke provjerenom učitelju vožnje- Piano manu. Njena prijetnja se jučer konačno ostvarila. Samo tako, odjednom. „Idemo, imamo savršene uvjete. Nedjelja je, nikoga na cesti, toplo, sunčano“ rekao je Piano man i tutnuo mi u ruke posebno prilagođeni bicikl- bez pedala. Nečujno izustih "Sudbo kleta" i zacvilih. Lekcija 1- odgurivanje. Sjedalo tvrdo. Radi samo desna kočnica. Vruće je. Grčevito držim volan, pa me šake bole. Ipak, krećem se. Vjetar u kosi, sjajan osjećaj klizenja dok ne pređem preko neke rupe. Dobivam samopouzdanje i zamišljam lijepe nedjelje s điranjima oko jezera. Lekcija 2- kruženje. „Nagni se više, ne možeš ostati ravna u zavoju.“ „Ako se nagnem, past ću.“ „Ma nećeš. Samo hrabro.“ Bicikl odjednim izgelda jako visok, tlo je daleko, a cestom , ko za inat, navaljuju prolaznici na 2, 4 ili 0 kotača. Iako ih vjeroajtno nikad neću opet vidjeti ili prepoznati, pred njima se osjećam kao idiot dok u hlačama prljavih nogavica odgurujem bicikl gore-dolje ulicom. Lekcija 3- kontrolirano krivudanje. „Zaleti se, pa skreni desno, pa lijevo.“ Krasna, mirna ulica, vrlo ravna i lijepo asfaltirana. A ja moram raditi šikane. Pogledom sam streljala Piano mana svaki put kad sam se usudila podignuti glavu. Moj mozak nikako nije na vrijeme davao zgrčenoj šaci signal da stisne kočnicu, pa sam kočila nogama. Nisam bila dovoljno sigurna za idući korak, ali počeh se umarati pa već dobrano nažuljana i mokra od znoja doviknuh mu (dok sam posrtala kraj njega po dvjestoti put) "Kad stavljamo pedale?" Čudno me pogledao i rekao "Pa, za nekoliko sati, kad budeš sigurna". "Želim povrat novca!" viknuh gnjevno i jedva izbjegnuh kontejner. "Ok onda, možemo pokušati iza ručka", pristao je. Tijekom ručka razmotrila sam brzinu kretanja, prolaznike, nedostatak zaštitne opreme i druge nezgodne sitnice, a one su sa svakom novom žlicom u mom umu poprimale gigantske razmjere. Ustrtarih se naveliko. Nešto kasnije Piano man je doviknuo "Hoćemo li?". "Naravno", rekoh, "na poligonu autoškole, s pomoćnim kotačima, kad se vidimo idući put....za jedno dva tjedna". Čvrsto obećah da ću do tada raditi na svojoj edukaciji....pokušat ću naučiti rolati se. Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

- 09:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #