|
|
Vrlo nedavno stajah sa strane i gledah masu žena kako trče i znoje se. Nisam imala ni najmanju želju da im se pridružim. U zdravom tijelu, jelte, ali ja sam totalno nesportski tip i imam traume s tjelesnog. Osim toga,od komenitranja drugih niko ni umra, al od infarkata je. U toj statičnosti pomagala mi je Osoba s Desna Strane, koja također nije luda za sportom, te Voajer koji je sjedio u grmlju ispred nas. Zafrkavali smo se tako dok Osoba s Desne Strane nije prepoznala jednu od žena koje su trčale i znojile se. I zatim počela slinit oko iste. "Vidi ta krasna leđa, graciozne ruke,sjaj u oku...", ovo, ono. "A znaš li tko je to ? Ne znaš ?! To je....Redateljica! Ona je super uspješna i usko povezana s Motovunom !" Bijah zatečena. Oduvijek sam redatelje smatrala mitskim bićima, poput jednoroga i pisaca. Oni koji stvaraju toliko divnih stvari, oni koji su N puta talentiraniji od mene, koji vode umjetničke živote i ne dižu se svaki dan u 6:30 da bi stigli na posao u 8. Pravi REDATELJ ! U mojoj blizini !!! Sveta kravo !! Tu sam napravila ogromnu grešku. Trebala sam se odmah baciti Redateljici pred noge i plačno propentati: "Vodite me sa sobom u Motovun ! Bit ću Vam asistent ! Nosit ću prtljagu! Mazati kroasan margarinom ! Samo mi dopustite da vidim kako to izgleda izvan kina !!!! Želim znati kako je to biti cool i talentiran !!!!" Ali nisam. Umjesto toga prijavila sam se za volontera i dobila vrlo pristojnu odbijenicu. Pa sad pokušavam na razne druge načine, od kojih su neki vrlo naivni i zahtjevaju procjenu od strane stručnog žirija koji je bio onako nemilosrdan prema volonterima. (Počinjem misliti da ću na Motovun tek dospjet ako jedne godine uzmem godišnji i jednu plaću za trošenje....a tada ću već bit stara i pod stresom.) A moja filmofilska prijateljica koja je pokušala postat volonter preklani će vrtit glavom i ponavljat ono što je čula lani- kako je teško doć u Motovun kao bilo što, jer je to zatvorena i nepoštena klika. Učite na mojim greškama. Koristite prilike. I ako znate broj od Mare Milin, dajte mi ga. Nedavno se žalila kako joj treba asistent. |
Jeste li se ikad zapitali zašto se depilacija još zove "uklanjanje dlačica" ? Niste? Ja sam nedavno mozgala o tome i zaključila da je to namjerni eufemizam, koji bi trebao pomoći ženama da se osjećaju bolje. Verbalno smanjivanje problema, ako želite. Žene koje imaju "dlačice" ne uklanjaju ih. Žene koje imaju "dlake" i te kako ih moraju uklanjati. I to im ide na jetra. Nakon još mozganja o tome, toliko se zbedirah da se počeh informirati o laserima, IPL-ima i drugim načinima traumatiziranja folikula. Dignut ću 3 kredita, nije bitno, samo želim biti jednom i zauvijek glatka........ Sve informacije o dugotrajnom uklanjaju, molim ostavite u komentarima. |
(susjedi su nepresušno vrelo inspiracija, kao što vidite.) Prošlog tjedna shvatih da se rijetko obazirem na postojanje svojih susjeda. A onda su oni napravili cirkus. Dvije obitelji, jedno loše odgojeno dijete, jedna iznervirana mačka, nekoliko ogrebotina, flasteri, zavoji, uvrede, drama na kub. Taman kad sam pomislila da nam suživot dosta dobro ide, unatoč blizini kuća i ruralnosti kvarta, oni su mi pokazali da se nikad ne možeš opustiti. Samo zato što se odavno nitko nije ozbiljno zakačio, ne znači da neće već sutra. I to zbog totalne idiotarije. Držeći jedno oko na susjedima, a drugo na svojim mačkama, počela sam planirati preseljenje na neko mjesto gdje su susjedi barem 100 metara udaljeni od mene, gdje ujutro škiljeći mašem susjedu koji je sitan zbog daljine. I gdje, naravno, postoje kineski zidovi. Po(r)uka: Budite pristojan i tolerantan susjed, onakav kakvog biste poželjeli sebi. Ljudi oko vas imaju ionako dosta svojih problema. A ako vas susjedi tlače, potražite profesionalnu pomoć. Netko mora stati na kraj tim gadovima. |
Ove subote je 20ak mojih kolega nošenih vjetrom,grijanih suncem i škropljenih kišom (vrijeme je bilo promjenjivo) stavilo na glave nepraktične kape i sakrilo svoju lijepu odjeću XL togama. U društvu 60 jedanko čudno odjevenih stranaca dobili su svoje diplome, dok su njihovi mame, tate, braća,sestre,nećaci, te poneki djed i baka mahnito slikavali svaki njihov korak i zaslijepljivali ih blicem. Njihovi još nediplomirani kolege donijeli su im bukete (žutog!) cvijeća, a zatim ih sve izljubili, stisnuli im ruke i divili im se iz blizine. Nakon upadanja ljudima na slike, rukovanja, ljubljenja i divljenja uveličah mini proslavu poštovane gospođice Kolegice pojevši većinu pizza koje naručismo u popularnoj pizzeriji u centru grada, usput prisluškujući njemačke turiste. Miješale su se priče s prijemnog s pričama s posla, anegdote o polaganju ispita i planovi za magisterij. Kolegica je sad i službeno odrasla osoba na početku karijere koja pazi na dress code, ponosna visoko obrazovana jedinka već lansirana u Stvarni Život, onaj kojega se ja grozim iz prikrajka. Na tren mi se učinilo da treba više hrabrosti za završni udarac (diplomu), nego za makljažu koja mu prethodi (polaganje ispita). Zato počeh u glavi sastavljat rekvizite za porinuće broda Candy, na promociji koja će, nadajmo se, biti ove godine, dok je još toplo (da se obitelj može skockat). Kad već radiš nešto tako simbolično,finalno i zabrinjavajuće , treba to napravit kako se spada. Potrebno : konfeti, zviždaljke, navijački šalovi, nekoliko pladnjeva kolača, baby sitter za psa, ubojita haljina, prijevoz, prikladni soundtrack, gumeni džonovi na štiklama, rezervacije za večeru, Keune Curl Activator,stalak za digitalni fotić..... |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |