I moj komentar o "udarcu preko pelene" i diskriminiranju djece s ADHD-om i njihovih roditelja

Ne bih se nikako bavila ovom temom, da me nije totalno, (ali totalno) iziritirao članak blogerice Marije Galović, koja se isto želi pohvaliti kako je dala djetetu po guzi. I ne samo to, nego Marija kaže ovako:

" Francuska je već odavno odbacila famozni ADHD kao kliničku dijagnozu koja se liječi sedativima i pristupa problemu konstruktivnije: šalje problematičnu djecu zajedno s njihovim roditeljima na edukacije u kojima ih se podučava ono što oni sami očito ne znaju – kako djeci nedvosmisleno postaviti granice i učiti ih živjeti u realnosti, a ne ispod staklenog zvona."

Ne mogu vam opisati koliko sam zgrožena. Ne znam koje je struke gospođa Marija, i ne poznajem je. Ali poznajem djecu s ADHD-om. To nije posljedica labavog, lošeg ili permisivnog odgoja. I žalosno je da se tako misli. :-( Slažem se u dijelu da ADHD-u treba pristupiti ozbiljno, uključujući širu obitelj u liječenje, i da lijekovi koji se daju kao tretman imaju puno nuspojava, i rezultat su farmacijskih pritisaka da se svaki otklon od "normalnog" riješi lijekovima. ALI DJECA NEMAJU ADHD ZATO JER SU IM RODITELJI PREPOPUSTLJIVI I DRŽE IH ISPOD STAKLENOG ZVONA.

Strašno je koliko mi ljudi osuđujemo. Strašno je koliko imamo potrebu misliti da znamo sve, i reći to naglas (kao gore gđa Marija), a nećemo si priznati da možda i ne znamo baš sve i potruditi se naučiti nešto novo (pogotovo prije nego progovorimo, ili napišemo o tome). Ovakvo manipuliranje informacijama je zabrinjavajuće. Netko nešto napiše, mediji prenesu i odjednom totalna nebuloza dobiva na težini jer je, eto, objavljena na netu. Umanjujemo važnost pisanog traga. Umanjujemo važnost toga da svi zaslužujemo poštovanje, i počeli smo globalno natjecanje "tko je više u pravu".

I uopće neću pisati o tome kakav sam ja roditelj. Nisam savršen. Ali sam onaj koji se uvijek trudi, različitim odgojnim metodama postići nešto što se zove dobro odgojena djeca. A odgajam ih tako da budu dobri, sretni i da se znaju sami za sebe brinuti. I ne znam da li ću uspjeti, no razmišljam pozitivno. Ako mi se ikad i dogodilo da reagiram neprimjereno (a, je), to mi nije nešto što ću s ponosom istaknuti u blogu, nego ću se ispričati djetetu. Reći mu da sam pogriješila, i da mama isto nekad pogriješi. Ali da granice postoje. I da ću ih ja postavljati jer su neke stvari (poput odgoja!!) važne i moraju se poštovati zato jer mama hoće da jedan dan djeca odrastu tako da su dobra, sretna i da se znaju brinuti sama za sebe. Da bi to ostvarili, moraju znati razmišljati. Naučiti slušati "unutarnjeg sebe", onaj mali glasić koji će im UVIJEK reći što je ispravno, i koji je teško uvijek poslušati, ali treba pokušavati, truditi se, jer za svaki uspjeh vjerujem da će ih život nagraditi.
I da je gđa Marija slušala svoj "unutarnji glasić" možda nikad ne bi napisala da djecu koja imaju ADHD treba naučiti realnosti i postaviti im granice, a ne da žive ispod staklenog zvona.".
Prestrašno. :-(