Plakanje na poslu
srijeda , 02.04.2014.Eto. Jučer sam pisala kako je gospođa na HZMO plačljivim glasom objašnjavala da ima previše posla i da se strpim. Čak sam malčice osuđivala to/plakanje na poslu :-/
Ali nisam osuđivala danas, i nadam se da me nitko nije vidio, kad sam (očito i pod utjecajem PMS-a), uobičajeno istresanje na poslu ja iz sebe istresla suzama. Zaboga, suzama! Pa to je SAMO posao. Tko još plače zbog posla? Hm... možda onaj koji se kao ČOVJEK osjeća ponižen, kao čovjek koji je doživio nepravdu kroz taj posao, ili jednostavno ne može više. Jer ljudi nisu mašine, i ponekad se ne možeš oteti emocijama, ma kako emocionalno inteligentan bio i radio na tome. Da se razumijemo, imam stotine vrlina, neka su baš wauuu, ali emocionalna inteligencija mi nije baš najjača. Zato i radim na tome :-)
Jel ako ne možeš promijeniti svijet, mijenjaj sebe. I tako ja (jadna :-) ) u svemu vidim pozitivno, trudim se gledati "big picture", ali nekad mi doslovno pozlije od toliko pozitive i mijenjanja sebe na bolje, a ustvari se ništa ne mijenja. Debelo sam zagazila u 30-te, a još vjerujem da se ljudi i situacije mogu mijenjati. Ne drastično, naravski, u ćudi, ali da mogu svjesnim radom utjecati na svoje ponašanje, to da! Možda sam naivna, možda zato otplačem turu na poslu... a možda je to ipak jedini način? 
komentiraj (7) * ispiši * #
E-prokleto mirovinsko
utorak , 01.04.2014.Ok, gospođa koju sam zvala pitati maaalu informaciju po svojoj prvoj on-line prijavi radnika je doslovno plakala na telefon. OMG. Nije mogla dočekati reći mi da ima 780 prijava na čekanju i da se strpim do sutra da ne zajeca par puta. :-(
Mislim, ok... jecati bi mogao novi radnik jer uopće nisam sigurna jesam li ga prijavila s današnjim danom. Mogla bih jecati i ja, jer ako sam što zbrljala, proći će mi rok od 24 sata dok oni ne primijete moju grešku.
Da se razumijemo, žao mi je i te službenice što sjedi u uredu i mora (vjerojatno) sama riješiti 780 prijava.
Ali ja sam imala informatičara na raspolaganju da mi podesi JAVA-u koja nije bila ok instalirana, a svejedno sam imala sto problema oko registracije i e-mirovinskog i e-zdravstvenog. Lako meni, nazovem informatičare i oni riješe, a ja blažena u neznanju nastavim raditi u aktivnoj aplikaciji. Ok, jesam zapela na uredu kod neke službenice, ali baš me zanima kako će informatičke probleme riješiti netko tko nema nikakvu tehničku podršku, a kamoli potrebno znanje rješavati "virtualne bugove".
Jebem ti ovakvu državu. Sve je hitno, ROK 24 SATA, neće vi varati državu, WUAHAHAHA (evil smile), a to što aplikacija jedva radi, što firme koje prijavljuju, radnici koji su prijavljeni NE ZNAJU koji im je status, i što službenica koja radi te poslove doslovno plače uslijed tog stresa... ma never mind. Prvo oderi mjeru, piči po njoj, pa kad se narod navikne bit će normalno.
I opet da se razumijemo, naravno da je e-prijava stvar budućnosti, ali da to bude ovako komplicirano, nepripremljeno od strane ljudstva koji bi to trebali odradititi... ma ccccc.
Da ne spominjem da šalterske službenice na mirovinskim osiguranjima, a koje su dosad radile prijave i odjave, do nedavno nisu imale nikakvu informaciju što će ubuduće raditi niti kako će im biti organiziran rad. ??? ŽA-SU!
Idem dalje raditi, još me hrpetina posla čeka, as usual. Ali opet, to što volim svoj posao mi je svijetla točka u svemu ovome. Neću reći jedina, jer uvijek "think pink". I baš zato mrzim taj osjećaj kad izgubiš sat vremena svog života ili rada zbog neke šugave birokracije ili nepotpunog uređenja novih pravila koja svi obavezno moramo sprovoditi ili...
komentiraj (1) * ispiši * #