Plakanje na poslu

Eto. Jučer sam pisala kako je gospođa na HZMO plačljivim glasom objašnjavala da ima previše posla i da se strpim. Čak sam malčice osuđivala to/plakanje na poslu :-/
Ali nisam osuđivala danas, i nadam se da me nitko nije vidio, kad sam (očito i pod utjecajem PMS-a), uobičajeno istresanje na poslu ja iz sebe istresla suzama. Zaboga, suzama! Pa to je SAMO posao. Tko još plače zbog posla? Hm... možda onaj koji se kao ČOVJEK osjeća ponižen, kao čovjek koji je doživio nepravdu kroz taj posao, ili jednostavno ne može više. Jer ljudi nisu mašine, i ponekad se ne možeš oteti emocijama, ma kako emocionalno inteligentan bio i radio na tome. Da se razumijemo, imam stotine vrlina, neka su baš wauuu, ali emocionalna inteligencija mi nije baš najjača. Zato i radim na tome :-)
Jel ako ne možeš promijeniti svijet, mijenjaj sebe. I tako ja (jadna :-) ) u svemu vidim pozitivno, trudim se gledati "big picture", ali nekad mi doslovno pozlije od toliko pozitive i mijenjanja sebe na bolje, a ustvari se ništa ne mijenja. Debelo sam zagazila u 30-te, a još vjerujem da se ljudi i situacije mogu mijenjati. Ne drastično, naravski, u ćudi, ali da mogu svjesnim radom utjecati na svoje ponašanje, to da! Možda sam naivna, možda zato otplačem turu na poslu... a možda je to ipak jedini način?