Još jedan trudnički post

Čini mi se da je počelo...
bole me leđa, nije strašno, i nadam se da će se pojačati da krene porod i da bebo bude u našem zagrljaju što prije. Velika mi je želja imati prirodan porod na stolčiću, i nadam se da će tako i biti.
Lakše mi je kad nešto radim, glupo mi je samo sjediti i razmišljati o tome kako bole kontrakcije, jesu li to trudovi, i tako dalje. Tako da se već dva dana lagano pripremam, perem sve što još moram i slažem zadnje sitnice da je sve spremno za našeg malog slatkiša.

Neke stvari u vezi trudnoće će mi faliti, a neke ću drage volje zaboraviti.

Ono što će mi nedostajati je:
-osjećaj micanja bebe u trbuhu
-nježni pogledi prolaznika kada vide trudnicu
-to što me mužić zvao u množini: Kako su moje bebe?
-to što sam imala disciplinu zdravo se hraniti
-maštanja o bebi u trbuhu, kako izgleda, šta radi
-maženje trbuha
-pažnja koja je sva bila usmjerena na mene/nas
-to što mi je stalno vruće, a prije sam bila vječno zimogrozna
-to što sad imam opravdanje za trbuh i uvijek ga mogu opustiti/nema lažnog uvlačenja i prikrivanja

Ono što jedva čekam da prođe, a vezano je za trudnoću je:
-mučnine i povraćanja, koja hvala Bogu nisam imala cijelo vrijeme kao na primjer moja jadna mama sa mnom
-natečene i bolne noge, fali mi obući šminkerske cipele na petu
-osjećaj nepokretnosti, nemogućnost saginjanja, teškoće u kretanju
-nesanica
-višesatna čekanja na red kod ginekologa
-neprestani osjećaj da imam PMS/osjećaj bespomoćnosti
-nemogućnost/nezainteresiranost za sex
-trudnička garderoba (fuj)

Sigurno sam još hrpu meni bitnih stvari zaboravila, ali ne radi mi mozak baš najbolje...
Idem se opuštati, ako stanje ostane ovakvo još sat-dva pokušat ću zaspati, a sutra je novi dan...
Ljudi, drž'te fige. Ne bojim se, uzbuđena sam zbog svega što je pred nama, nadam se samo da ću znati prepoznati sve znakove na vrijeme, da će sve na kraju proći dobro i da vam se sljedeći put javljam sa pričom s poroda.

Pusa svima, uživajte čim više možete...