O pirevima i ljubavi

Evo me!
Živa i zdrava!
I dalje sam blijeda, ali kažu ljudi da lijepo izgledam. Upravo na piru prošli vikend sam dobila toliko komplimenata da super izgledam, da se nisam uopće udebljala, da zračim. I ja sva ponosna paradiram okolo, i pitam Božu: "Tata, jesam debela?" Kaže Božo:"Jesi. Pogledaj koliki ti je stomak, prihvati to već jednom." Umrla sam od smijeha jer je to čula moja teta, i počela ga napadati:"Nije istina, ja sam troje djece rodila, valjda ja znam, super Candy izgleda, ne slušaj ga." A meni je, kao i inače, bio smiješan moj tata, umirala sam od smijeha. Da, bila sam lijepa, ali lijepa trudnica, a trbuhom koji se ne da više sakriti (niti to pokušavam). Mužić ne voli kad nosim široke majice, stalno želi da nosim uske majice da se vidi kako mi je trbuh lijep. Malo je čudan taj moj mužić.
A pir? Ma, bilo je divno. Moja seki je bila savršena, ali znate kako? Kad je netko toliko lijep, dobro obučen, našminkan, sređen, da pogledaš tu osobu i znaš da ne može izgledati ljepše. Bila je jako opuštena, smijala se, a muž joj je bio isto zgodan, jako su lijep par. Nastranu to što ih obadvoje obožavam, stvarno su krasni. Atmosfera je bila sjajna. Ujko koji se godinama liječi od alkoholizma je u dobroj fazi, bio je trijezan i dobar. Imala sam osjećaj kao da ga prvi put vidim nakon godina izbivanja. Na moj pir nije došao jer je bio mrtav. Baka koja je teško bolesna je bila na piru. Opet me i to raznježilo, jer znam koliko joj je teško bilo što meni nije mogla doći.
Hrana, no coment, pretjerala sam s kulenom kao što nijedna trudnica ne bi smjela. Plesala sam, ali sam se pazila, i čuvala sam se za tamburaše, ostalo sam presjedila. Iako sam ja rođena u Rijeci, previše sam vremena provela u Slavoniji iz koje vučem sve korijene (dobro i iz Bosne), i jači je od mene onaj nalet adrenalina kad čujem tamburaše, svoje drage pjesme, duša mi cvate... A svi moji dragi oko mene. Ma raj. Dobro, raj bi bio i da smo svi na Havajima, slušamo njihovu muziku i pijemo koktele, ali eto...

Naš slatki bebo? Što ima novo? Noćas sam ga prvi put cijelog osjetila, ljudi moji, on je već velik, kao pinčica kruha. A najaktivniji period mu je od polnoći do 2 ujutro, onda izvodi svakakve vratolomije. Jedino je problem što onda ne mogu spavati, ako ne zaspem prije polnoći, gotovo je do pola tri. Zato već noćima slabo spavam, pa onda odgulim do podne. Ali koji je to osjećaj, noć, mužić mirno spava pored mene, a ja uživam u predstavi koju nam bebo izvodi. Smijem se, pričam mu, mazim ga... A ovo je još rano da je tako aktivan, neke trudnice još nisu osjetile prve pokrete, a ja ovako...šta li će tek biti kasnije, a tek kad se rodi... A za to živim, za dan kad ću ga primiti u naručje, upoznati se s njim, reći mu, ja sam tvoja mama.
Inače, ništa novog nema. Imamo još dva pira, 16.09. i 30.09. pa smo u tome. Možda mi sestričina dođe par dana u posjet, ili ću ja do nje u Zagreb. Oni će živjeti u Zagrebu, pa će mi biti još bliže, a meni drago...
U nedjelju mužić i ja slavimo prvu godišnjicu braka, i šest i pol godina ljubavi. Nisam mogla ni zamisliti da te prava ljubav može ovako promijeniti. Zbog njega sam još bolja osoba, imam više snage. Naša ljubav mi je izvor snage. A najljepše od svega je što on i mene obožava, i to se vidi. Nikad mi to neće dosaditi, kad me pogleda onako zaljubljeno kao prvog dana, i kaže mi da sam mu sve. Inače mi nismo jedan od onih romantičnih parova koji se cmaču u javnosti, stalno drže za ruku. Dosta se zezamo, bockamo jedan drugoga, proturječimo si, šalimo se. Prije svega smo najbolji prijatelji. I super nam je.
Ja se raspisala, i to sve neka romantična spika. U takvoj sam fazi. Bit će još toga.
Inače, sad kad lagano prođu godišnji, nastavit ću s reportažom s bračnog putovanja.
Što još reći, voli vas candy, pozdrav svima, čuvajte se, napravite si život tako da budete sretni. Na puno stvari ne možemo utjecati, ali na nas same možemo. Imamo izbor u svakoj situaciji izabrati kako ćemo se ponašati. Imamo moć organizirati si život tako da se dobro osjećamo. Da smo sami dobri, i da je nama dobro. Ljuti me kad vidim koliko ljudi živi kao da to nije tako. Svjesno biraju loše partnere, a vrijeme prolazi. Svjesno izabiru lakši put-ostati, a teži put je samo kratkoročno teži, ali u stvari je jedini put. I ja bih voljela reći tim ljudima da griješe, da žive tako da im u životu bude dobro, ali oni ne mogu čuti to trenutno. A kasnije će ih više boliti. A najgore je kad mi kažu da su ustvari sretni. Možda tako misle, ali prava sreća se ne može sakriti niti izreklamirati, ona se vidi na licu, u osmijehu. Ne možeš ti nekome reći, sretan sam, a često plakati, sumnjati, i u dubini duše znati da zaslužuješ puno bolje, ali nemaš snage priznati si to i krenuti u svoju pravu sudbinu. Ali ljubav je takva da nema granica. I zato sam ja tim ljudima rekla to, ali strpljiva sam, i volim ih. I neću ništa govoriti već biti podrška, zauvijek. Samo ću se potajno nadati da prava sreća neće mimoići te moje ljude zato jer su tvrdoglavi, nesigurni, i imaju manjak samopouzdanja. A moj jedini motiv je da ti ljudi budu onako sretni kako sam ja. Najmanje. A nek budu i sretniji. Super. Mislim da moji motivi i nisu tako loši? A nikad ne bih ničim ugrozila sadašnji život tih mojih ljudi, dapače. Ljubav je osjetljiva stvar. A moja je bezgranična u svakom trenutku, makar bih nekad vrištala:"Šta radiš, glupačo, zaslužuješ cijeli svijet, a ne to što sad imaš?". Ali šutim jer samo Bog zna što je dobro i kako će biti.
Jesam zabrijala. I za kraj, ne znam otkud je ovaj post ispao. Sva sreća da sam ja uvijek iskrena, pa sam i tim ljudima sve ovo odavno rekla, pa neće biti šokirani kad ovo pročitaju. A te ljude-tu ženu, ja volim, beskrajno, i ti to znaš, jel tako? I ne se ljutit na mene, ionako sve što ja kažem odlazi u vjetar i nije bitno. A bitno je jedino da si ti sretna. Onako pravo sretna, kao što zaslužuješ, a da se pogledaš malo bolje vidjela bi tko si i što si, i koje su ti mogućnosti. Kako god bilo, s kim god ti bila, ja sam uvijek uz tebe, i računaj s tim.
Bog svima.