PMS, roda i posao

Zarobljena sam u ovom zatvoru od ureda. Ne mogu izaći. Pomozite mi, ljudi, molim vas, pošaljite poruku nekome da mi se smiluje i izbavi me iz ove agonije, iz ove dosadne predstave u kojoj je moja uloga da budem uslužna domaćica, ljubazni slušač, brzi nosač dokumenata, i student kojemu nikada neće doći diploma, a odavno je diplomirao.

Ljudi moji, upomoć! Ne mogu više biti u ovom uredu. Gladna sam, išla bih doma, otuširala bih se, išla bih na wc, porazgovarala bih s nekim, poslušala bi nešto drugo od ove očajne tišine u kojoj odjekuju zvuci mog praznog trbuha.

Je li sve to vrijedno toga da sam primljena na neodređeno, pa ako nam roda dođe, trebala bih normalno ići na porodiljni? Mislila sam da je, i zato trpim. Sada više nisam sigurna. Jer neće ni roda doći kad je mama napeta, jadna, a nekad i preumorna za čekanje.

Ima li itko tko me razumije? Ja samu sebe i svoja velika očekivanja i želje sigurno ne razumijem. Jadno se osjećam, PMS dere gadno. Očajna sam ovdje. Svaka minuta je kao godina, i nijedan trenutak ovdje nije dobar. Dosta mi je tog psihičkog laganog finog terora ponižavanjem. Zaslužujem puno bolje. Kad ću imati normalan posao? Pa nije mi ovo prvo radno mjesto, uvijek sam se super snalazila, zašto me onda ova ne uvaži već jednom, pa zar me stvarno zaposlila samo zato da na meni može liječiti komplekse? Je li vrijedno, rodo, rodo, ti mi odgovori! O, Bože, ja bi išla doma… Mama. Mama. Mama.

Ispričavam se i na ovom postu, znam da ste se navikli na moju pozitivu, ali imam i ja svojih mračnih trenutaka.