Blog, obitelj i malo pametovanja

Prije svega moram naglasiti da je ovaj post inspiriran mojim mužićem. I mojom mamom, i mojom kumom, i mojom sekom. I blago se meni kad imam toliko inspiracije.

Za razliku od većine blogera, ja čim sam otvorila svoj blog i ušla u taj zanimljivi svijet, pohvalila sam se svojima za ručkom, kako sam otvorila blog, adresa aniso, čitajte me, čitajte svoju kćerkicu…
Mišljenja su bila različita, vjerojatno je najoriginalnija bila mama koja mi je rekla-nemoj se ti s nikim dopisivat, šta će ti muž reć. Jer mojoj mami su prve asocijacije na Internet, pedofili koji kradu djecu i ona iskrica i tome slični site-ovi koji služe za upoznavanje. Kažem ja majci jedinoj i predivnoj-ma daj, mama, Isuse, pa poznaješ me, to ti je kao moj online dnevnik, pa zna mužić za to. Kaže mama-nemoj ti meni online, pazi se radije. Hoću, mama, hoću…

Pa onda moj mužić, kojemu je moj blog odličan (dizajn katastrofa, ali obećao mi je pomoći u skoroj budućnosti), ali koji nema strpljenja čitati me. Jer ionako sva moja naklapanja uživa svaki dan, zna me u dušu, i ajde, nek mu bude, da me čita samo povremeno.
Moja sekica? Jučer je bila kod nas, spavala je kod nas, superiška. Kaže ona meni-jesi ti normalna, pa ti tako iskreno pišeš o sebi i svom životu, da svatko može skužiti tko si, ajd ti malo pripazi. Kažem ja seki-ma, molim te, tko me zna, zna me, tko me ne zna, će me upoznati, a koji me prepoznaju, pa šta? Da se sutra moram opravdavati nekome zbog svog bloga (npr. šefici) ne bih to napravila, rekla bih, da, to je baš tako. (Glupa sam, znam.)
I opet se vraćam na muža, oprao me da pišem o glupostima, a to da je on aktivan na burzi, i da za našu obitelj zarađuje lijepe novce, to ne bih spomenula. Kažem ja njemu, jebote, još mi to fali, em svi znaju iz kojeg smo grada, gdje ja radim, s kime se družim, kako mi se tata zove, da si ti ekonomist, porijeklom Dalmatinac, još samo da pišem i o našim dionicama i netko nas može napast. Nije baš bio najzadovoljniji. Pa, eto, ukratko, moj mužić je od svoje 18 godine ufuran u dionice, a sad kada je narastao, bavi se njima, i to prilično uspješno. Daleko je to od bogatstva, ali s obzirom na moju plaću, je fenomenalno. I bez obzira koliko ja njega hvalila, cijenila ga i činila mu najljepše stvari, nađe on nešto da se prikaže kao pravi alfa mužjak, i ajd, sad ženkice moja, klanjaj mi se. I ja to činim, do određene mjere. Njemu za ego, meni za ljubav.
I na kraju, moja kumica, kaže, super je tvoj blog, baš sam nedavno čitala tvoj post o narodnim poslovicama. Meni upitnici iznad glave kao u stripu???? Kažem ja njoj, jebote, to je bilo prije mjeseca dana, pisala sam i o tebi i o tvom psu nakon toga. Slatka mi je ta moja kumica.

Nastavljam ja priču o blogu sa sekom i na kraju zaključujem:
Uopće me nije briga hoće li me netko čitati, pišem blog jer mi je to najbolji ispušni ventil. Pa, znaš da sam uvijek pisala, svi ste mi se smijali koliko sam čitala i stalno nešto piskarala. Meni je pisanje doslovno potreba. I jako sam sretna da se mogu izraziti, iskreno, neopterećeno i k tome javno. A kad mi netko ostavi komentar, tako sam sretna, jer znam da sam svojim riječima nekoga zabavila, zamislila, inspirirala, naljutila, razveselila… Izazvala neke emocije i neko mišljenje, potakla neke atome u ljudima koji se ne bi pomakli da ja nisam pisala, bar ne na taj način. I ne, nisam ja umišljena bitch koja misli da pokreće svemir (daleko od toga), već sam svjesna činjenice što svatko od nas može učiniti samo svojim toplim riječima… Pa čak i ja mala, mala pred svijetom, ali nikad pred zvijezdama, mala po zavisti, ali nikad po divljenju. Jer nisam niti ću ikada ikome ostaviti komentar tipa-posjeti me… Zašto? Ako ja posjetim nečiji blog, ostavim komentar, znači da me se ta osoba dojmila, i imala sam potrebu i ja reći svoje mišljenje na post koji je u meni izazvao reakciju (atomi, ljudi, atomi). Najljepša stvar je kad ta ista osoba koju ja cijenim, posjeti moj blog pa vidi da nisam ni ja loša, da imamo puno zajedničkih stvari, da možemo trajno razmjenjivati iskustva, mišljenja, želje, emocije i slutnje. A i ne mora tome biti tako. Meni je netko super, a ja sam njemu onako obična… I to je opet ok.

I zato, pišite ljudi, pišite, promrdajmo te svoje atome i natjerajmo sami sebe da uvijek stremimo sve više, prema zvijezdama, a dok ih ne dosegnemo da budemo vrijedni tog puta.
Radije bih živio svoj život kao da ima Boga i umro da otkrijem da ga nema, nego živio svoj život kao da ga nema, pa umro da otkrijem da ga ima.

Voli vas sve Aniso.