Camille Neviere

svijet snova

Snovi su strašna stvar. Ponekad plaše, ponekad oduševljavaju, ponekad podižu jutarnji adrenalin i daju snagu za cijeli dan. Iako minimalno pola noći nisam spavala, jer je snažno padala kiša i moja mi se Ella (koker španijel) doslovce penjala na glavu tako da sam ju mazila i pazila i tjerala njen strah od kiše i grmljavine, sanjala sam surfanje netom ili kako bi to rekla mama Brigit Johnes „jedrenje mrežom“, blogiranje i smišljala teme i zanimljivosti iz mog života o kojima bi mogla napisati riječ-dvije. Čini se da sam i ja postala ovisna o blogu. Kad sam išla u školu i na faks obavezno sam u snu ponavljala gradivo, to mi je bila ušteda na vremenu, a sad sanjam - blog. Prva mi je stvar ujutro uz kavu i keksiće prolunjat netom, vidjeti što se događa sa ekipom čije tekstove pratim. To mi je pravi gušt. Stvaranje ekipe u virtualnom svijetu. Negdje ostavim riječ-dvije, negdje i ne, no to ne znači da i ne pročitam tekst. Lijepo mi je vidjeti stavove i razmišljanja drugih ljudi. Ne uči se samo iz knjiga. Uvažavajući druge, upoznavajući druge čovjek postaje bolji, humaniji. Sebičnost se pomalo gubi. Srce se otvara.
Doduše, cure me kritiziraju što me na poslu nema na jutarnjoj kavi, ali zato odem na onu podnevnu, i svi su zadovoljni.