|
Uhvartih se ovih dana kako mozgam o zenskoj krizi srednjih godina, koja btw zene sustigne vec u dvadesetima, te ih drzi barem do tridesetih. Ako se nisu udale. Naravno. (To je jedina genetska predodredjenost.)
I sad, istina je da imam 27g. i 18 dana (fali mi jos sat-dva, ali necemo cjepidlaciti), i malo mi je bed. Sto su se moje prijateljice iz srednje, s faksa poudavale. A da to ne bude dosta, vecina njih ima klinca ili ga barem zeljno iscekuje! I ne, ne pricam o poznanicama, vec o curama s kojima sam se inteznivno druzila (citaj: cugala, otkrivala trip-hop, koncerte..). Ali one su zastale. Otale su tamo-nekad.
Ja sam u biti nepopravljivi idealist (ispod krinke cinizma i pesimizma, al nemojte nikom reci). Klisei. Teoretska idila. Sve mi to mozete prodati.
A opet, gledam te svoje frendove i nije mi jasno, kako ili zasto su zamjenili izlaske, zajebancije, druge kontinente, koncerte, pa i poslove u drugim zemljama..za mijenjanje pelena, druzenje s jos jednim parom (doma) subotom uvecer..
Ne kuzim.
I ja bi obitelj. Idilu. I kucu. S plazmom preko cijelog zida. Garazom..
Ali ne jos.
Za jedno STO godina bi mi najvise odgovaralo.
Toliko je toga sto nisam stigla napraviti. Toliko je toga nisam stigla pozeljeti! Toliko toga sto si prije nisam mogla priustiti. Tako puno toga..
I da, jednog dana bi htjela i jedno slatko djetesce. Da mu pokazem sva cuda ovog svijeta. U slucaju da ce me htjeti slusati. (Iako je veca vjerojatnost da ce biti svojeglavo i da ce ga zanimat nesto o cemu ja ne zanm nista.)
I ovaj..nikako, ali nikako ga na ovaj svijet ne bi htjela donjeti bas ja. Idealno bi bilo kad bi ga bilo moguce uzgojiti na nekoj drugoj lokaciji. Pa ako netko zna nesto, nek mi shapne..
|
