|
Ovaj tjedan Dean iz Beograda radi s nama. Ugodan momak. Gospodin tojest.
Jucer smo neobavezno caskali i kaze mi on kako mu najvise od svega fali jezik. Pogotovo u periodima kad je po mjesec dana tu. Da nema osjecaj da uopce razgovara s ljudima kad se sluzi nekim tudim frazama..
Ja o jeziku nisam razmisljala previse, premda postoji nesto cega sam oduvijek bila svjesna. Stvari koje cujem ili kazem, a nisu na materinjem mi jeziku, ne dozivljavam ni priblizno intenzivno. Emotivan angazman izostaje ili je vrlo malen. Razumijem i prihvacam cinjenice kakve jesu, bez obira radi li se o poslu ili privatnom zivotu, al stupnjevanje na (toj nekoj) emotivnoj razini jednostavno izostaje.
Ne znam da li je to samo moj mehanizam otudjenja ili nas ima jos. Ali mi se cini da se ogradjujem.
Cudno je to. Ne biti doma. Pri tom jos i apsolutno voljeti sve ono sto si prezirao..
|
